PORUKA OCA „Za nekoliko godina, sin će otići od kuće…“

Moj sin uskoro će navršiti šesnaest godina. Za samo nekoliko godina vjerojatno će napustiti mene i suprugu te krenuti svojim putem. Nadam se da sam ga tijekom desetljeća i pol koje smo dosad proveli zajedno poučio svemu što mogu kako bih mu pomogao da preživi i napreduje u životu. Nadam se da sam ga pripremao te da ga i dalje pripremam za vrijeme kada više neću biti stalno prisutan u njegovu životu. Isto vrijedi i za moju kćer.

No najviše me brine poučavam li svoju djecu tome kako postati dobri i plemeniti ljudi čak i onda kada bi im životne okolnosti mogle poslužiti kao izgovor za moralnu popustljivost – za postupke koje opravdavaju vlastitim interesima ili koji proizlaze iz ogorčenosti, pesimizma i ravnodušnosti.

Hoće li izabrati idealizam umjesto cinizma? Krepost umjesto poroka? Čestitost umjesto neodgovornosti? Nadu umjesto beznađa?

Učim li ih da nose vatru?

Prenosim li im vrijednosti kojima su me poučili ljudi poput mojega djeda, moji roditelji i drugi mentori?

Nosim li još uvijek vatru koju su mi oni predali ili sam je ugasio, odnosno dopustio da se ohladi?

Ako još uvijek nosim vatru, što činim kako bih raspirivao njezin plamen i održao ga živim?

Gori li u meni svjetlo dovoljno snažno da drugi mogu osjetiti njegovu toplinu i njome se ogrijati?

Što činim kako bih vatru prenio svojoj djeci? Pokazujem li im svojim riječima i djelima kako je nositi? Trudim li se svjesno pripovijedati im o muškarcima i ženama koji su živjeli prije njih i koji su nosili vatru unatoč teškoćama i životnim neuspjesima?

Kada me moja djeca kao odrasli ljudi napuste, a ja ih naposljetku napustim smrću, hoće li znati nastaviti nositi vatru? Hoće li znati sami se brinuti o njezinu plamenu i prenijeti ga svojoj djeci? Ili će se vatra ugasiti prije nego što buduće generacije dobiju priliku preuzeti baklju?

Mislim, odnosno nadam se, da svoj zadatak prenošenja vatre obavljam prilično dobro. Ipak, svaki put kada pročitam Cestu, postajem svjesniji vlastitih propusta i osjećam potrebu da budem bolji. Nastojim biti čovječniji i uljudniji. Svjesnije poučavam svoju djecu tim vrijednostima. Trudim se biti puniji nade, a manje ciničan.

Čak i ako još niste otac, a možda to nikada nećete ni postati, suvremena tragedija romana Cesta ipak vam može pružiti pouke i potaknuti vas na razmišljanje.

Nosite li još uvijek vatru koju su vam predali vaši preci? Kako se vaše ponašanje odražava na to? Posjedujete li unutarnje svjetlo koje grije sve ljude koje susrećete?

Neki od vas možda razmišljaju ovako: „Ali moji roditelji i bake i djedovi bili su neodgovorni ljudi. Oni zasigurno nisu nosili vatru.”

Činjenica da to prepoznajete pokazuje da se u vama već nalazi plamen, makar još malen i tek započet.


Izvor: artofmanliness.com

Ova web-stranica koristi kolačiće kako bi ispravno radila, poboljšala korisničko iskustvo i omogućila analizu posjećenosti. Više informacija potražite u našim Uvjetima korištenja.