Lišće, boje, prekrasni dani, svježe večeri i novi izazovi – to je za mene jesen. Neki će još tjednima lamentirati kako je godišnji odmor završio. Ja, doduše, nisam jedan od njih iako je bio prekrasan u svakom smislu. No još je ljepše vratiti se doma. Barem meni.
Vratiti se znači suočiti se s novim planiranjem, novim i starim borbama i izazovima, ali i ljudima. Jesmo li napravili resume svojih odnosa tijekom ovog godišnjeg odmora? Jesmo li napravili plan detoksikacije ne samo odnosa, nego i pogubnih navika, pretjerana rada? Jesmo li odlučili od ove godine reći nekomu i/ili nečemu: „Ne, hvala!“? Ukoliko nismo, rujan je pravo vrijeme za to! Možda je ključ u postupnom uspavljivanju prirode – za uspavljivanje i pokapanje određenih teških i zamornih relacija? Treba imati snage za to. Nju treba izmoliti. Dobroga Boga moliti da nam udijeli milost dara razlučivanja na tome putu. Što nam vrijedi okružiti se ljudima, zatrpati se poslom i sl., kada to nikomu ne služi, a najmanje našem posvećenju?
Vratiti se doma podrazumijeva – dom. Svatko negdje živi. Svoj stambeni prostor možemo organizirati i urediti tako da bude samo prostor našeg boravka ili isti može biti dom. Dom čine ljudi koji u stambenom objektu žive, ali i oni koji u njega dolaze. Dom čini i organizacija i urednost našeg životnoga prostora. Dom čine i kućni ljubimci koji znaju svoje mjesto u njemu. Dom mora biti oaza u svakom smislu: tjelesnom, mentalnom i duhovnom. Postoje li te točke u mome domu? Mjesto za jelo ne može biti mjesto za rad, mjesto za rad neće biti mjesto za spavanje i tako dalje. Imam li svoje malo „svetište“ u svome domu? Svoju malu duhovnu oazu? Nije loša ideja, treba probati!
Sad nešto malo drukčije. Rujan 2020. u svijetu obilježen je mnogim fenomenima, među kojima je i onaj vezan uz pandemiju s kojom ćemo, očito, morati naučiti živjeti. Maske ovdje, maske ondje, razmaci, distance, uvertira cjelokupne retorike cijepljenja o kojoj ćemo izgleda više slušati od 2021., teorije zavjere, izgubljene vjere, ojačane vjere, panike, nonšalantnosti… Nije lako. I ne možemo ignorirati činjenicu da ne živimo u normalnim okolnostima. Međutim, opet sve ovisi o tome kako se prema situaciji postavimo. Zato se postavimo ovako. Virus može biti opasan, no neću dopustiti da me paralizira. Potrudit ću se učiniti sve što mogu da zaštitim i sebe i druge oko sebe. Sve više ljudi koje znamo će se zaraziti i u većini slučajeva to neće utjecati na kvalitetu njihova zdravlja, no bit će u samoizolaciji. Dva tjedna. Dva tjedna ćemo imati priliku pokazati kakvi smo ljudi. Nazovimo ih, pišimo im poruke, šaljimo videe s okupljanja na koja idemo, molimo za njih. I što kada izađu? Ponašat ćemo se najnormalnije, a ne kao panične guske. Nećemo dopustiti nikomu i ničemu da od nas napravi neljude, da se drukčije ne izrazim. Ostanimo ljudi! Ostanimo čovječanstvo! Ne dajmo svoj dom – svoju domovinu, svoju Zemlju i svoje domove koji su često srca drugih!
Sve ovo neka vodi – vraćanju samome sebi u nadi što češćeg pronalaženja Stvoritelja u stvorenjima i stvorenome! Neka je svima radostan početak nove školske i pastoralne godine! A o akademskoj ćemo u listopadu. Tu vam imam svašta za kazati! Ostanite mi dobro!
Foto: Pixabay
