I brakovi bez djece ispunjavaju bračni ideal

Ako iz nekog razloga izvan sfere ljudskog utjecaja postane očito da prokreacija ne dolazi u obzir, tjelesno sjedinjenje između muškarca i žene i dalje zadržava svoj subjektivni smisao i svoju inherentnu ljepotu. Nije li bračna ljubav po sebi dovoljno uzvišena da posveti i opravda taj savez? Nije li prvi razlog za stvaranje žene naveden u »Knjizi postanka«: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on« (Post 2, 18). 

Može li se brak bez djece promatrati kao promašaj, kao nešto što nije ispunilo svoju svrhu? Možemo li s pravom ustvrditi kako bi bilo bolje da se takav brak nije dogodio? Ne može li on imati svoj potpuni smisao ustanovljen od Boga samo kao najviše zajedništvo ljubavi i samom tom činjenicom proslavljati Boga?

Kada oba partnera, premda bez djece, pripadaju jedno drugome u najsavršenijoj bračnoj ljubavi, u nepromjenjivoj odanosti jedno drugome, u nasljedovanju sjedinjenja duša s Bogom, nije li ideal braka čak ispunjen do još većeg stupnja negoli u slučaju braka s možda mnogo djece, ali u kojem su partneri nevjerni jedno drugome i u kojem obeščašćuju sveti vez nedostatkom ljubavi i odanosti? Treba li brak postati celibat zbog saznanja da u njemu ne može biti djece? 

Nije li to jasna indikacija da je brak simbol sjedinjenja duše s Bogom, da on posjeduje, kao takav, uzvišenu važnost i da on na prvom mjestu postoji sam za sebe i ne isključivo poradi bilo kakvog rezultata koji može proizvesti?

Ovo je bio izvadak iz knjige „Brak: otajstvo vjerne ljubavi‟ Dietricha von Hildebranda u izdanju Naklade Crisinus. Čitavu knjigu možete naručiti putem stranice: www.crisinus.hr.