KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE Čovjek je pozvan na duhovnu borbu

Donosimo vam izvadak iz Katekizma Katoličke Crkve koji govori o grijehu, milosti i čovjeku koji je pozvan na duhovni boj.

402. Svi su ljudi dionici Adamova grijeha, kako potvrđuje sveti Pavao: „Neposluhom jednoga čovjeka mnogi – to jest svi ljudi – postadoše grešnici.“ „Po jednom je čovjeku grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili.“ Apostol suprotstavlja općenitost grijeha i smrti općenitosti spasenja u Kristu. „Kao što je prijestup jednoga čovjeka donio osudu svim ljudima, tako i pravedno djelo jednoga donosi svim ljudima opravdanje i život.“

403. Slijedeći svetoga Pavla, Crkva je uvijek naučavala da se golema bijeda koja pritišće čovjeka, kao i njegova sklonost zlu i smrti, ne mogu razumjeti bez povezanosti s Adamovim grijehom i činjenicom da nam je prenio grijeh s kojim se svi rađamo – grijeh koji je „smrt duše“. Zbog te sigurnosti vjere Crkva krsti i malu djecu, premda ona nisu počinila osobni grijeh, kako bi im bili oprošteni grijesi.

404. Kako je Adamov grijeh postao grijehom svih njegovih potomaka? Cijeli je ljudski rod u Adamu „kao jedno tijelo jednoga čovjeka“. Po tom „jedinstvu ljudskoga roda“ svi su ljudi dionici Adamova grijeha, kao što su svi dionici Kristove pravednosti. Ipak, prenošenje istočnoga grijeha otajstvo je koje ne možemo u potpunosti razumjeti. Objavom ipak znamo da Adam nije primio izvornu svetost i pravednost samo za sebe, nego za cijelu ljudsku narav. Popustivši napasniku, Adam i Eva počinili su osobni grijeh, ali je taj grijeh zahvatio ljudsku narav koju će potom prenijeti u ranjenom stanju. Taj se grijeh prenosi na cijelo čovječanstvo rađanjem, odnosno prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva „grijehom“ samo u analogijskom smislu: on je „zadobiven“, a ne osobno počinjen; stanje je, a ne čin.

405. Premda pripada svakom pojedincu, istočni grijeh nema obilježje osobne krivnje ni u jednom Adamovu potomku. Riječ je o lišenosti izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno iskvarena. Ona je ranjena u svojim naravnim sposobnostima, podložna neznanju, trpljenju i vlasti smrti te sklona grijehu. Ta se sklonost prema zlu naziva požuda (concupiscentia). Krštenje, darujući život Kristove milosti, briše istočni grijeh i ponovno usmjerava čovjeka prema Bogu. Ipak, posljedice ranjene naravi, oslabljene i sklone zlu, ostaju u čovjeku te ga pozivaju na duhovnu borbu.

406. Crkveni nauk o prenošenju istočnoga grijeha jasnije je oblikovan u petom stoljeću, osobito pod utjecajem razmišljanja svetoga Augustina protiv pelagijanizma, a zatim u šesnaestom stoljeću kao odgovor na protestantsku reformaciju. Pelagije je tvrdio da čovjek prirodnom snagom slobodne volje, bez nužne pomoći Božje milosti, može živjeti moralno dobrim životom. Time je Adamov grijeh sveo tek na loš primjer. Prvi protestantski reformatori, naprotiv, naučavali su da je istočni grijeh potpuno iskvario čovjeka i uništio njegovu slobodu te su grijeh koji svaki čovjek nasljeđuje poistovjetili sa sklonošću zlu (concupiscentia), koju su smatrali nepobjedivom. Crkva je o značenju objavljenoga nauka o istočnom grijehu posebno progovorila na Drugom saboru u Orangeu (529.) i na Tridentskom saboru (1546.).

Teška borba

407. Nauk o istočnom grijehu, usko povezan s naukom o Kristovu otkupljenju, pruža jasno razumijevanje čovjekova položaja i djelovanja u svijetu. Zbog grijeha naših praroditelja đavao je stekao određenu vlast nad čovjekom, premda čovjek ostaje slobodan. Istočni grijeh donosi „ropstvo pod vlašću onoga koji ima moć smrti, to jest đavla“. Nepoznavanje činjenice da čovjek ima ranjenu narav sklonu zlu dovodi do ozbiljnih zabluda na području odgoja, politike, društvenoga djelovanja i morala.

408. Posljedice istočnoga grijeha i osobnih grijeha svih ljudi stavljaju cijeli svijet u grešno stanje koje sveti Ivan naziva „grijehom svijeta“. Taj izraz može označavati i negativan utjecaj društvenih prilika i društvenih struktura koje su plod ljudskih grijeha.

409. To dramatično stanje, u kojemu je „sav svijet pod vlašću Zloga“, pretvara čovjekov život u neprestanu borbu:

Cijela ljudska povijest obilježena je teškom borbom protiv sila zla, koja traje, kako nas Gospodin uči, od samoga početka povijesti pa sve do posljednjega dana. Nalazeći se usred toga boja, čovjek se mora boriti kako bi činio dobro, a samo uz velike napore i uz pomoć Božje milosti uspijeva postići unutarnje jedinstvo.

IV. „Nisi ga prepustio vlasti smrti“

410. Nakon pada čovjek nije bio napušten od Boga. Naprotiv, Bog ga poziva i na otajstven način navješćuje pobjedu nad zlom te njegovo ponovno uzdignuće nakon pada. Taj se odlomak Knjige Postanka naziva Protoevanđeljem („prvim evanđeljem“), jer donosi prvi navještaj Mesije i Otkupitelja, borbe između zmije i Žene te konačne pobjede njezina potomka.

411. Kršćanska predaja u tom odlomku vidi navještaj „novoga Adama“, koji je, budući da je „bio poslušan sve do smrti, i to smrti na križu“, preobilno nadoknadio Adamov neposluh. Osim toga, mnogi crkveni oci i naučitelji u Ženi naviještenoj u Protoevanđelju prepoznaju Mariju, Kristovu Majku, „novu Evu“. Marija je prva i na jedinstven način imala koristi od Kristove pobjede nad grijehom: bila je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha i posebnom Božjom milošću tijekom cijeloga svoga zemaljskog života nije počinila nijedan grijeh.

412. Zašto Bog nije spriječio prvoga čovjeka da sagriješi? Sveti Lav Veliki odgovara: „Neizreciva Kristova milost dala nam je veća dobra od onih koja nam je zavišću oduzeo đavao.“ A sveti Toma Akvinski piše: „Ništa ne priječi da ljudska narav, čak i nakon grijeha, bude uzdignuta na nešto veće. Bog dopušta zlo kako bi iz njega izveo veće dobro. Zato sveti Pavao kaže: ‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost’, a vazmeni hvalospjev pjeva: ‘O sretne li krivnje… koja nam je zavrijedila tako velikoga Otkupitelja!’“

Izvor: vatican.va