PAPA PAVAO VI.: Dim Sotone ušao je u hram Božji

Pavao VI. u homiliji održanoj 1972. o svetkovini sv. Petra i Pavla rekao je da da u svom kratkom obraćanju ne želi govoriti o sebi, svetom Petru, jer bi to bilo predugo i možda suvišno za one koji su već upoznati s njegovom čudesnom poviješću. Niti je želio govoriti o sebi, o kojem tisak i radio već previše govore, iako je ipak izrazio dužnu zahvalnost. Želeći umjesto toga govoriti o Crkvi, koja se u tom trenutku i s tog mjesta činila kao da se proteže pred njegovim očima u svojoj prostranoj i složenoj panorami, ograničio se na ponavljanje riječi samog apostola Petra, kako ju je izgovorio golemoj katoličkoj zajednici; kako ju je izgovorio u svom prvom pismu, sabranom u kanonu spisa Novog zavjeta. Ova prekrasna poruka, upućena iz Rima prvim kršćanima Male Azije, dijelom židovskog, a dijelom poganskog podrijetla, kao da od tada nadalje pokazuje univerzalnost Petrove apostolske službe, ima parenetičku, odnosno opominjujuću prirodu, ali nije bez doktrinarnih učenja, a riječi koje Papa navodi upravo su takve, toliko da ih je nedavni Sabor cijenio kao jedno od svojih karakterističnih učenja. Pavao VI. poziva nas da ih slušamo kao da ih je izgovorio sam sveti Petar za one kojima se u tom trenutku obraća.

Nakon što se prisjetio odlomka iz Izlaska koji prepričava kako je Bog, govoreći Mojsiju prije nego što mu je dao Zakon, rekao: "Učinit ću ovaj narod svećeničkim i kraljevskim narodom", Pavao VI. izjavio je da je sveti Petar preuzeo ovu uzvišenu, uzvišenu riječ i primijenio je na novi Božji narod, baštinika i nastavljača biblijskog Izraela, kako bi oblikovao novi Izrael, Izrael Kristov. Sveti Petar kaže: Svećenički i kraljevski narod slavit će Boga milosrđa, Boga spasenja.

Sveti Otac primjećuje da su neki krivo shvatili ovu riječ, kao da je svećeništvo jedan red, odnosno da se priopćuje svima koji su članovi Mističnog Tijela Kristova, svima koji su kršćani. To vrijedi za ono što se naziva općim svećeništvom, ali Koncil nam govori, a Predaja nas je već naučila, da postoji još jedan stupanj svećeništva, ministerijalno svećeništvo, koje ima posebne i isključive ovlasti i prerogative.

Ali ono što se tiče svih jest kraljevsko svećeništvo, a Papa se zadržava na značenju tog izraza. Svećeništvo znači sposobnost štovanja Boga, komunikacije s Njim, dostojnog prinošenja nečega Njemu u čast, razgovora s Njim, uvijek traženja Njega u novoj dubini, u novom otkriću, u novoj ljubavi. Taj impuls čovječanstva prema Bogu, koji nikada nije dovoljno dosegnut, niti dovoljno poznat, jest svećeništvo onih koji su umetnuti u jednog Svećenika, koji je Krist, nakon uvođenja Novog zavjeta. Oni koji su kršćani time su obdareni tom kvalitetom, ovom prerogativom da mogu govoriti Gospodinu istinitim riječima, kao sin ocu.

NEOPHODAN RAZGOVOR S BOGOM

„Audemus dicere“: možemo istinski slaviti, pred Gospodinom, obred, liturgiju zajedničke molitve, posvećenje života, čak i profanog života, koje razlikuje kršćane od onih koji nisu kršćani. Taj narod je zaseban, čak i ako je zbunjen usred velike plime čovječanstva. Ima svoju vlastitu posebnost, svoju nepogrešivu karakteristiku. Sveti Pavao je rekao da je „segregatus“, odvojen, različit od ostatka čovječanstva upravo zato što je obdaren prerogativima i funkcijama koje ne uživaju oni koji ne posjeduju najvišu sreću i izvrsnost biti članovi Kristovi.

Pavao VI. zatim dodaje da vjernici, pozvani biti sinovi Božji, sudjelovati u Mističnom Tijelu Kristovu, a oživljeni Duhom Svetim i učinjeni hramovima Božje prisutnosti, moraju prakticirati ovaj dijalog, ovaj razgovor, ovaj razgovor s Bogom u religiji, u liturgijskom bogoslužju, u privatnom bogoslužju i moraju proširiti osjećaj svetosti čak i na profane činove. "Jedete li ili pijete", kaže sveti Pavao, "na slavu Božju činite." I to ponavlja u svojim pismima, kao da opravdava kršćansku sposobnost da usadi nešto novo, da osvijetli, da posveti čak i vremenite, vanjske, prolazne i profane stvari.

Pozvani smo dati kršćanskom narodu, koji sebe naziva Crkvom, istinski sveti osjećaj. I osjećamo potrebu obuzdati rastući val profanosti, desakralizacije i sekularizacije koji nastoje zbuniti i preplaviti religiozni osjećaj u tajnama srca, u privatnom životu ili čak u tvrdnjama vanjskog života. Danas postoji tendencija da se tvrdi da nema potrebe razlikovati jednog čovjeka od drugog, da ništa ne može napraviti tu razliku. Doista, postoji tendencija da se čovjeku vrati njegova autentičnost, njegovo biće kao i svi ostali. Ali Crkva, a danas i sveti Petar, pozivajući kršćanski narod na samosvijest, govore im da su oni izabrani narod, zaseban, "otkupljen" od Krista, narod koji mora ostvarivati poseban odnos s Bogom, svećeništvo s Bogom. Ova sakralizacija života ne smije se danas izbrisati, izbaciti iz običaja i svakodnevne stvarnosti kao da više ne postoji.

SVETOST KRŠĆANSKOG NARODA

Izgubili smo, primjećuje Pavao VI., religioznu naviku i mnoge druge vanjske manifestacije religioznog života. Mnogo toga se može raspravljati i mnogo toga priznati o tome, ali moramo zadržati koncept, a s njim i neki znak, svetosti kršćanskog naroda, odnosno onih koji su utjelovljeni u Krista, Vječnog Velikog Svećenika.

Danas neke sociološke struje teže proučavanju čovječanstva bez razmatranja tog kontakta s Bogom. Sociologija svetog Petra, međutim, sociologija Crkve, proučavajući čovječanstvo, ističe upravo taj sveti aspekt, taj razgovor s neizrecivim, s Bogom, s božanskim svijetom. To se mora potvrditi u proučavanju svih ljudskih razlika. Koliko god ljudska rasa bila heterogena, ne smijemo zaboraviti ovo temeljno jedinstvo koje nam Gospodin daruje kada nam daje milost: svi smo braća i sestre u istom Kristu. Nema više Židova, Grka, Skita, Barbara, muškarca ili žene. Svi smo jedno u Kristu. Svi smo posvećeni, svi dijelimo ovaj stupanj nadnaravnog uzvišenja koji nam je Krist darovao. Sveti Petar nas podsjeća: sociologiju Crkve ne smijemo izbrisati ili zaboraviti.

BRIGE I NAKLJUČNOST ZA SLABE I DEZORIJENTIRANE

Pavao VI. se tada pita može li se Crkva danas smireno suočiti s riječima koje nam je Petar ostavio kao nasljeđe, nudeći ih za meditaciju. „Sjetimo se u ovom trenutku s neizmjernom ljubavlju“, rekao je Sveti Otac, „sve naše braće koja nas napuštaju, tolikih koji su bjegunci i zaboravni, tolikih koji možda nikada nisu ni shvatili svoj kršćanski poziv, iako su primili krštenje. Kako bismo im istinski željeli pružiti ruke i reći im da su nam srca uvijek otvorena, da su vrata laka i kako bismo s njima željeli podijeliti veliki, neizrecivi blagoslov naše sreće, onu komunikacije s Bogom, koja ništa ne oduzima od našeg vremenitog pogleda i pozitivnog realizma vanjskog svijeta!“

Možda nas naša komunikacija s Bogom prisiljava na žrtve, ali dok nas nečega lišava, umnožava njegove darove. Da, nameće žrtve, ali nas čini preobilnima drugim bogatstvima. Nismo siromašni, bogati smo, jer imamo Gospodinova bogatstva. „Pa“, dodaje Papa, „htjeli bismo reći ovoj braći, čiju privlačnost gotovo osjećamo u dubini naše svećeničke duše, koliko su nam prisutni, koliko ih volimo sada i uvijek više, i koliko se molimo za njih, i koliko nastojimo, ovim naporom koji ih progoni, okružuje ih, nadoknaditi prekid koji oni sami čine u našem zajedništvu s Kristom.“

Osvrćući se na situaciju Crkve danas, Sveti Otac navodi da ima osjećaj da je "kroz neku pukotinu, dim Sotone ušao u hram Božji". Tu su sumnja, nesigurnost, problemi, nemir, nezadovoljstvo, sukob. Više ne vjerujemo Crkvi; vjerujemo prvom profanom proroku koji nam dođe iz nekih novina ili nekog društvenog pokreta, progoneći ga i pitajući ga ima li formulu za pravi život. I ne shvaćamo da smo već njezini gospodari i učitelji. Sumnja je ušla u našu savjest, i ušla je kroz prozore koji su trebali biti otvoreni svjetlu. Iz znanosti, koja je osmišljena da nam da istine koje nas ne odvajaju od Boga, već nas tjeraju da ga još više tražimo i slavimo s većim intenzitetom, umjesto toga došla je kritika, došla je sumnja. Znanstvenici su oni koji najpromišljenije i najbolnije saginju glavu. I na kraju uče: "Ne znam, ne znamo, ne možemo znati." Škola postaje poligon za zbunjenost, a ponekad i apsurdne proturječnosti. Slavimo napredak samo da bismo ga mogli srušiti najčudnijim i najradikalnijim revolucijama, poricati sve što smo postigli, vratiti se primitivnosti nakon što smo toliko veličali napredak modernog svijeta.

To stanje neizvjesnosti vlada i unutar Crkve. Vjerovalo se da će nakon Sabora doći sunčan dan za povijest Crkve. Umjesto toga, stigao je dan oblaka, oluja, tame, traženja i neizvjesnosti. Propovijedamo ekumenizam i sve se više distanciramo od drugih. Nastojimo kopati ponore umjesto da ih ispunjavamo.

ZA ŽIVOTVORNI I OTKUPLJUJUĆI "CREDO"

Kako se to dogodilo? Papa povjerava prisutnima svoju misao: da je došlo do intervencije neprijateljske sile. Njegovo ime je vrag, to tajanstveno biće na koje se aludira i u Petrovoj poslanici. Doista, mnogo puta u Evanđelju, na usnama samoga Krista, spominje se ovaj neprijatelj čovječanstva. „Vjerujemo“, primjećuje Sveti Otac, „u nešto nadnaravno što je došlo na svijet upravo da poremeti, uguši plodove Ekumenskog sabora i spriječi Crkvu da izbije u himni radosti zbog ponovnog stjecanja pune samosvijesti. Upravo zbog toga, želimo biti sposobni, više nego ikad u ovom trenutku, vršiti ulogu koju je Bog dodijelio Petru, utvrđivati našu braću u vjeri. Želimo vam prenijeti ovu karizmu sigurnosti koju Gospodin daje onima koji ga predstavljaju, čak i nedostojno, na ovoj zemlji.“ Vjera nam daje sigurnost i sigurnost kada se temelji na Božjoj Riječi, prihvaćenoj i pronađenoj u skladu s našim vlastitim razumom i našom vlastitom ljudskom dušom. Oni koji vjeruju s jednostavnošću i poniznošću osjećaju da su na pravom putu, da imaju unutarnje svjedočanstvo koje ih tješi u teškoj potrazi za istinom.

Gospodin, zaključuje Papa, objavljuje se kao svjetlo i istina onima koji ga prihvaćaju u njegovoj Riječi, a njegova Riječ više ne postaje prepreka istini i putu bića, već stepenica na kojoj se možemo popeti i istinski osvojiti Gospodina koji se objavljuje putem vjere, te anticipacije i jamstva konačnog viđenja.

Naglašavajući još jedan aspekt suvremenog čovječanstva, Pavao VI. podsjeća na postojanje velikog broja poniznih, jednostavnih, čistih, uspravnih i snažnih duša koje slijede poziv svetog Petra da budu "fortes in fide". I mi bismo željeli - kao što je on želio - da ta snaga vjere, ta sigurnost, ovaj mir, pobijedi sve prepreke. Konačno, Papa poziva vjernike na ponizan i iskren čin vjere, na psihološki napor da u sebi pronađu poticaj za svjesni čin pridržavanja: "Gospodine, vjerujem u Tvoju riječ, vjerujem u Tvoju objavu, vjerujem u onoga kojeg si mi dao kao svjedoka i jamca ove Tvoje objave, kako bih snagom vjere osjetio i iskusio predokus blaženstva života obećanog nam vjerom."

Izvor: vatican.va

Prijevod: M. Đ.