Je li Isus govorio hebrejski ili aramejski?

Danas si sve veći broj znanstvenika postavlja pitanje: Je li se hebrejski još uvijek govorio u Isusovo vrijeme? Ili su Krist i njegovi suvremenici govorili isključivo aramejski?

Je li Isusov jezik bio aramejski?

Počnimo s neospornom činjenicom: Isus je bio Židov i živio je u židovskom okruženju. Kao dobar Židov, morao je poznavati židovske Svete spise, alfabet i Zakon. Činjenica da je mogao raspravljati s učenjacima svojega vremena pokazuje da njegovo poznavanje pitanja povezanih s vjerom nije bilo na razini početnika. Stoga je morao poznavati književni hebrejski, koji je, osim što je bio sveti jezik, služio za proučavanje Svetoga pisma, molitvu, očuvanje nacionalnog pamćenja i vjersko promišljanje.

Nema dvojbe da je do prvoga stoljeća po. Kr. hebrejski izgubio svoj „status“ prevladavajućeg govornog jezika na području koje danas nazivamo Palestinom.

Umjesto njega proširio se aramejski, i to ne samo kao „narodni“ jezik, odnosno jezik svakodnevnog života, nego i kao „lingua franca“, jezik raširen diljem Bliskog istoka kao sredstvo komunikacije ne samo u svakodnevnom životu nego i u administrativnim i kulturnim okolnostima. Toliko je bio raširen da su neki dijelovi Staroga zavjeta napisani upravo na tom jeziku: dijelovi Knjige Ezrine i Knjige proroka Daniela, kao i pojedine riječi ili izrazi u drugim tekstovima.

Ta je situacija dovela do nastanka „Targuma“, aramejskih prijevoda i parafraza Biblije namijenjenih javnom čitanju i tumačenju svetih tekstova (čega se možemo prisjetiti u vezi s Isusovim čitanjima i tumačenjima u sinagogi u Kafarnaumu i drugdje) običnom narodu, koji je prvenstveno govorio tim jezikom.

Stoga se može reći da je Isus u svakodnevnom govoru služio aramejskim, kako zbog već navedenih razloga tako i zato što su u samim Evanđeljima vjerno zabilježeni neki izrazi ili riječi koje je upotrebljavao na tom jeziku: „Abba, Talita kumi, efata, Eloi, Eloi, lema sabahtani“ (vjerojatno povezano s nekim „Targumom“).

Međutim, jasno smo pokazali da je morao poznavati i hebrejski. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da je Palestina u to vrijeme bila zemlja u kojoj su usporedno živjeli ljudi različitih jezika, kultura i religija, razumno je pretpostaviti da su Isus i njegovi učenici barem osnovno poznavali grčki, administrativni i trgovački jezik istočnog dijela Rimskog Carstva.

Aramejski

Hebrejski i aramejski srodni su jezici, ali nisu isti jezik. Oba pripadaju „sjevernoj“ skupini semitskih jezika; hebrejski pripada kanaanskoj podskupini (zajedno s feničkim, moapskim i drugim jezicima). Gruba, ali korisna usporedba za čitatelja mogla bi glasiti ovako: aramejski je povezan s hebrejskim otprilike onako kako je rumunjski povezan s talijanskim.

Područje na kojem je hebrejski nastao i razvijao se bila je Zemlja Kanaan (ne samo Palestina nego i Libanon te dijelovi Sirije i Jordana), dok je aramejski nastao na području Sirije oko Damaska, odakle se proširio — osobito između 5. i 4. stoljeća pr. Kr. — po cijelom Bliskom i Srednjem istoku, od Egipta do Afganistana.

Aramejski je ostao „lingua franca“ toga područja barem do 7. stoljeća, kada ga je počeo zamjenjivati arapski, premda nije nestao. Međutim, i prije islamskog osvajanja već se bio podijelio na više varijanti: židovsko-aramejski, samarijanski, nabatejski (pod utjecajem arapskog, ali i sam utječući na arapski — osobito na pismo, koje upravo potječe od nabatejskog), palmirski i sirijski (jedan od glavnih jezika istočnog kršćanstva, koji je također utjecao na arapski), kao i druge varijante.

A što je s hebrejskim?

Sve do 1947. mnogi su znanstvenici bili uvjereni da je nakon babilonskoga sužanjstva hebrejski kao govorni jezik bio trajno napušten u korist aramejskog.

Otkriće kumranskih svitaka, međutim, dovelo je do preispitivanja te pretpostavke. U tekstovima pronađenima u slavnim špiljama otkriven je hebrejski jezik koji je bio živ ne samo u liturgijskom i religijskom kontekstu nego i u poeziji te u korespondenciji zajednica koje su bile suvremene Kristu ili mu kronološki vrlo bliske.

Također postoji mišljenje da je oblik hebrejskog razvijeniji od biblijskog hebrejskog — mišnaijski hebrejski, koji smo već spomenuli — zapravo bio govorni jezik u nekim dijelovima Judeje sve do ustanka Bar Kohbe i gotovo potpunog uništenja židovske prisutnosti u Palestini koje su Rimljani proveli 135. godine po. Kr.

Jezik naroda

Zamislimo Jeruzalem 30. godine po. Kr.: hram prepun Židova i prozelita koji su došli sa svih strana — stranaca, Rimljana, Grka i… Galilejaca. Ti su Galilejci, s druge strane, govorili istim jezikom kao i Židovi (kao što smo vidjeli, aramejskim u njegovu razgovornom obliku, a ne „klasičnim“ oblikom), ali prema kronikama nisu bili osobito cijenjeni, kako zbog svoje nagle naravi tako i zbog načina govora, koji se smatrao pomalo grubim.

Kasniji rabinski izvori u Talmudu pripovijedaju da su se ljudi šalili na račun Galilejaca zbog „zbunjujućeg“ izgovora određenih grlenih suglasnika: „alef, he, het i ajin“ — slova koja sva imaju vlastite, različite glasove, ali su se u Galileji izgovarala na isti način.

U jednoj se priči, primjerice, rugaju Galilejcu koji ulazi na tržnicu i traži nešto što otprilike zvuči kao „amar“. Prodavač mu odgovara: „Budalasti Galilejče! Tražiš li magarca za jahanje (ḥamār), vino (hamar), vunu (‘amar) ili janje (‘immar) za žrtvu?“

Čak i Evanđelja potvrđuju da je tijekom Kristove muke Petar prepoznat kao Galilejac jer ga je njegov naglasak odavao.

To bi bilo otprilike kao kada bismo danas u Italiji prepoznali Toskanca po njegovoj „gorgiji“ (aspiriranom glasu „c“, tako da se casa izgovara poput hasa) ili u Španjolskoj prepoznali Andaluzijca po načinu na koji izgovara (ili ne izgovara) završno „s“.

Dakle, jezična slika toga doba u praksi je izgledala ovako:

● Hebrejski: liturgijski, učeni i pisani jezik; možda i govorni jezik određenih društvenih slojeva i zajednica u Judeji;

● Aramejski: jezik naroda, tržnica i svakodnevnog života (u različitim dijalektima);

● Grčki: međuzajednički i administrativni jezik, ali i prevladavajući jezik u nekim „poganskim“ područjima, poput Dekapolisa;

● Latinski: prvenstveno prisutan u vojsci i među rimskim plemstvom.

Carmignac i semitska pozadina

Upravo je to kontekst u kojem treba promatrati rad Jeana Carmignaca, vodećeg proučavatelja kumranskih rukopisa. Carmignac je tvrdio da je Evanđelje po Mateju izvorno bilo napisano na hebrejskom te da su se ostala sinoptička Evanđelja, barem djelomično, oslanjala na vrlo drevne semitske izvore. Također je smatrao da je Isus „Očenaš“ poučavao na hebrejskom.

Premda mnogi egzegeti ne dijele njegovu tezu, njegov je rad ponovno usmjerio pozornost na potrebu da se uzme u obzir semitska pozadina Evanđelja. Naime, kumranski rukopisi omogućuju nam usporedbu grčkoga jezika Evanđelja sa strukturama, formulama, slikama, rječnikom i pjesničkim postupcima koji su stvarno potvrđeni u hebrejskom i aramejskom drevne Palestine. To nam omogućuje da „čujemo“ grčki jezik Evanđelja uhom koje je osjetljivije na jezični svijet iz kojega on potječe.

Isus je, poput drugih židovskih učitelja svojega vremena, poučavao služeći se riječima osmišljenima tako da se lako pamte: prispodobama, upečatljivim slikama, antitezama, paralelizmima, ponavljanjima i kratkim izričajima. To nisu bili tek retorički ukrasi, nego sredstva za usmeno pamćenje.

Kada se tekst prevede s hebrejskog ili aramejskog na grčki, a zatim s grčkog na suvremene jezike, mogu se izgubiti igra glasova, paralelizmi i dvoznačnosti. Prijevod prenosi poruku, ali ne uspijeva uvijek sačuvati njezinu melodioznost.

Kuća kruha

Jedno zapažanje iz semitske filologije — na koje sam naišao čitajući Introduction to Semitic Languages Giovannija Garbinija i Oliviera Duranda — pruža zanimljiv uvid u ime Betlehem.

Na hebrejskom Bet-leḥem znači „kuća kruha“: „bet“ znači „kuća“, a „leḥem“ znači „kruh“. U arapskom, međutim, Beyt-laḥm znači „kuća mesa“, dok „laḥm“ znači „meso“. U jeziku soqotri, južnom semitskom jeziku koji se govori na otoku Sokotri, riječ „leḥem“ odnosi se na ribu.

Semitski korijen „l-ḥ-m“ stoga se nalazi u riječima koje u različitim semitskim jezicima označavaju osnovne oblike prehrane, ovisno o geografskom području ili o tome je li stanovništvo kojemu određeni jezik pripada sjedilačko ili nomadsko: kruh, meso, riba.

Osobno tumačenje do kojega me to čitanje dovelo jest da se Betlehem, ako na hebrejskom i dalje znači „kuća kruha“, u svjetlu tog zajedničkog korijena može također promatrati kao kuća istinske hrane — one bez koje ne možemo živjeti.

Za kršćane to ima neposredno značenje. Betlehem je mjesto rođenja onoga koji će u Evanđelju po Ivanu reći: „Ja sam kruh života.“

Stoga nam dubinsko proučavanje hebrejske i semitske pozadine Evanđelja te njihova kulturnog konteksta može pomoći da dublje razumijemo smisao života i kršćanske poruke.

Izvor: omnesmag.com

Prijevod: M. Đ.