PORUKA SVETOG PAHOMIJA Što od njega možemo naučiti i danas
U Boseu je nedavno završena 32. međunarodna ekumenska konferencija o pravoslavnoj duhovnosti. U njezinom središtu bio je lik velikog egipatskog sveca iz 4. stoljeća, oca "koinonije", koja je ujedinjavala muške i ženske zajednice pod istom vlašću.
Budući da su redovnici postili i nitko nije dolazio jesti, samostanski kuhar prestao je pripremati obroke i posvetio se tkanju prostirki. Kad je Pahomije došao u posjet, sakupio je umjetno izrađene košare i spalio ih: "Kao što ste zbog sotonskog razmišljanja zanemarili pravilo koje vam je dano u vezi s brigom za vašu braću, tako sam i ja nemilosrdno spalio plodove vašeg rada." "Sotonsko razmišljanje" bio je samodopadni asketizam koji je u svojoj želji za postom zaboravio na ljubav prema svojoj braći, do te mjere da je čak i bolesne i djecu ostavio bez kuhinje.
Dimitrios Moschos sa Sveučilišta u Ateni prisjetio se epizode tijekom 32. Međunarodne ekumenske konferencije o pravoslavnoj duhovnosti, koja je završila u monaškoj zajednici Bose. Četiri dana ispunjena doprinosima i crkvenim prisutnostima usredotočila su se na lik manje poznat u Latinskoj Crkvi, barem široj javnosti, od svetog Bazilija, svetog Antuna Velikog ili svetog Benedikta, ali ne manje važan u povijesti monaštva.
Rođen u Egiptu oko 292. godine i umro tamo 346. ili 347. godine, sveti Pahomije pamti se kao otac koinonije , odnosno pričesti. Nije bio prvi koji je ujedinio askete, ali je preobrazio zajednički život u strukturirano iskustvo. Tijekom njegova života, monaška federacija koju je osnovao protezala se otprilike 180 kilometara uz Nil i uključivala je devet muških i dva ženska samostana, podložnih istom pravilu. Pričest s transcendentnim temeljem. "Koinonija nije religijski humanizam; to je pashalni oblik života", primijetio je arhimandrit Benedetto Colucci. "Kad bismo uklonili ovo podrijetlo, Pravilo bi postalo samo disciplina; služba, funkcija; autoritet, moć."
Kao što je Lisa Cremaschi iz Bosea objasnila, zajednički život pretpostavlja svakodnevnu borbu svakog redovnika: „Samo ako svaki brat i sestra vode ovu svakodnevnu borbu, moguće je težiti koinoniji.“ Slušanje Svetog pisma, osobna molitva i borba protiv zlih misli uvjeti su bratskog života. Božja riječ morala se čitati, pamtiti i ponavljati čak i tijekom rada. Svatko tko je ušao u samostan, a da nije znao čitati, bio je dužan učiti: nitko nije mogao ostati a da ne zna nešto iz Svetog pisma napamet.
Pravilo je imalo izrazito duhovno značenje: bilo je to živo nasljeđe koje je Pahomije ostavio zajednici, alat kojim su se redovnici mogli nastaviti boriti protiv vaga čak i nakon smrti osnivača. Samostan, dakle, nije izbrisao borbu pustinjaka, već ju je preobrazio. Pahomije, objasnio je Colucci, "ne poriče pustinjakovu zaslugu: on je prihvaća i preobražava." Redovnik se nastavlja boriti "protiv misli, protiv nemara, protiv demona vlastite volje", ali više ne samo za sebe: "Njegova budnost štiti i njegovu braću; njegova rastresenost ih ranjava; njegovo obraćenje ih tješi." Pričest je prodirala u detalje svakodnevnog života: rad, tišinu, jedenje, brigu o svakodnevnim stvarima. Čak je i gaženje rogoza koji se koristio za izradu užadi štetilo braći. Nitko nije mogao u svojoj ćeliji gomilati dobra osim onih namijenjenih svima; poglavar je morao prvi raditi. Za bolesnike je trebalo brinuti "s velikim suosjećanjem", čak im je trebalo dopustiti hranu koja se inače isključuje sa stola. Ispravljanje je bilo zahtjevno. Oni koji su ustrajali u laganju i ogovaranju mogli su biti odvojeni od braće sedam dana, primajući samo kruh i vodu; pokora je, međutim, imala za cilj oprost i ponovno ujedinjenje. Pravilo nije štitilo one na vlasti: nadređeni koji je nepravedno tlačio brata mogao je biti smijenjen.
Lisa Agaiby s koledža St. Athanasius u Melbourneu posvetila je svoj govor odnosu između karizme, služenja i autoriteta. Pahomijeva smrt otkrila je krhkost zajednice koju je držala duhovna snaga njezina osnivača. Neki su se samostani pobunili protiv njegova nasljednika Orsiesija, a koinoniji je prijetio raskol. Kriza je obuzdana tek kada je Teodor preuzeo vodstvo i obnovio jedinstvo. „Karizma se ne nasljeđuje“, sažela je Agaiby: ono što je Pahomije držao zajedno u svojoj osobi - sposobnost okupljanja, služenja i upravljanja - moralo se povjeriti zajedničkim pravilima, dužnostima i odgovornostima.
Ovo razmišljanje imalo je poseban odjek u Boseu, gdje je konferencija otvorena nekoliko dana nakon smrti osnivača Enza Bianchija. U svojim uvodnim riječima, prior Sabino Chialà podsjetio je da je Bianchi u njihovom posljednjem razgovoru izrazio želju za susretom "s ciljem pomirenja", želju koju je dijelila zajednica, ali koju je onemogućilo njegovo pogoršanje zdravlja.
Fabrizio Vecoli sa Sveučilišta u Montrealu umjesto toga je istraživao odnos između pahomijanske zajednice i institucionalne Crkve. U ranim samostanima, odsutnost svećenika čini se bila je namjerna: ne odbacivanje zaređene službe, već strah da bi klerikalni status uveo ljubomoru, podjele i konkurentsku hijerarhiju. Svećenici su dolazili izvana kako bi slavili euharistiju; oni koji su ulazili u samostan bili su podložni istom Pravilu kao i ostali.
Koinonija, konačno se prisjetio koptski pravoslavni nadbiskup Angelos, pretvara "ja" u "mi". Ali da bi se to dogodilo, nije dovoljno živjeti, moliti se ili raditi jedni uz druge. U izvorima navedenim tijekom konferencije, Pahomije je zamolio redovnike okupljene na skupu oprosta da "otvore svoja srca svojoj braći", priznaju svoje grijehe, ne gaje neprijateljstva i "govore istinu". Pričest nije bila odsutnost rana, već mukotrpna spremnost da im se dopusti da zacijele.
Izvor: avvenire.it
Prijevod: M. Đ.
