DOZNALI SMO Koliko je godina imao sv. Josip za vrijeme Isusova djetinjstva
Sveto pismo nam to ne govori izričito, a ni u katoličkoj umjetnosti i teologiji ne postoji suglasje o tom pitanju. Naše vlastite pretpostavke o Josipovoj dobi možda ovise o tome kakvu smo umjetnost imali priliku vidjeti. Primjerice, Caravaggiova slika Odmaranje na bijegu u Egipat prikazuje Josipa kao starca, sijede kose i sijede brade, uz mladu Mariju koja doji dijete Isusa. No El Grecova slika Sveti Josip i dijete Isus, naslikana samo nekoliko godina poslije, prikazuje Josipa kao mnogo mlađeg muškarca. Zašto ta razlika?
Danas se stajalište o „starom Josipu“ uglavnom povezuje s istočnim dijelom Crkve i s istočnim pravoslavljem. Zašto bi netko vjerovao da je sveti Josip bio stariji čovjek? Obično oni koji zastupaju takvo mišljenje vjeruju da je Josip bio udovac te da su „braća“ Isusova, koja se spominju u Bibliji, bila Josipova djeca iz prethodnog braka. Sveti Epifanije, primjerice, tvrdio je da je sveti Jakov „bio Josipov sin iz njegova prvog braka, a ne Marijin“. Osim toga, zagovornici mišljenja o „starom Josipu“ ističu da je Josip, čini se, umro neko vrijeme između Isusove trinaeste godine i početka njegova javnog djelovanja: posljednji put o njemu čujemo nakon pronalaska Isusa u Hramu (Lk 2,41–51).
Glavni razlog popularnosti takva mišljenja na Istoku jest utjecaj popularnog teksta iz drugog stoljeća pod nazivom Jakovljev protoevanđelij, za koji se lažno tvrdilo da ga je napisao apostol Jakov. Prema pripovijesti iz Protoevanđelja, nakon što je Djevica Marija navršila dvanaest godina, glasnici su otišli po cijeloj Judeji kako bi pronašli udovce koji bi je mogli uzeti za ženu, zaštititi je i očuvati njezino zavjetovano djevičanstvo. Udovci, od kojih je svaki nosio štap, došli su pred velikog svećenika, a iz Josipova je štapa izletjela golubica, što je označilo Božji izbor. Josip je isprva odbijao, govoreći: „Imam djecu i star sam čovjek, a ona je mlada djevojka. Bojim se da ne postanem predmet podsmijeha sinova Izraelovih.“ Josip i dalje osjeća sram zbog te razlike u godinama te prilikom popisa stanovništva razmišlja o tome da Mariju predstavi kao svoju kćer, a ne kao ženu. Čak i nakon Isusova rođenja inzistira na tome da Marija, premda su zaručeni, zapravo nije njegova žena jer je njezino dijete od Duha Svetoga.
Kasniji egipatski tekst, možda iz šestog stoljeća, pod naslovom Povijest Josipa tesara, otišao je još dalje. U njemu se tvrdi da je Josip živio do 111. godine života, a Isusu se pripisuju riječi da je Josip „živio četrdeset godina neoženjen; potom je njegova žena četrdeset i devet godina bila pod njegovom skrbi, a zatim umrla. Godinu dana nakon njezine smrti svećenici su mu povjerili moju majku, blaženu Mariju, da je čuva sve do vremena njezine udaje“. Prema toj pripovijesti, Josip je u vrijeme Isusova rođenja već bio u devedesetima.
Protoevanđelje potječe s Istoka (možda iz Sirije), a njegove su priče postale popularne i na Istoku i na Zapadu, no zapadni teolozi uglavnom nisu njegove prikaze smatrali vjerodostojnima. Knjigu je 405. godine osudio papa Inocent I., a ponovno je osuđena i u Decretum Gelasianum. Ipak, priče iz Protoevanđelja prodrle su u zapadnu srednjovjekovnu maštu putem još jednog lažnog evanđelja, teksta iz sedmog stoljeća pod nazivom Evanđelje Pseudo-Mateja, za koje se nevjerojatno tvrdilo da ga je apostol napisao na hebrejskom, a sveti Jeronim preveo na latinski. Taj tekst uvelike preuzima sadržaj iz Protoevanđelja i prikazuje Josipa kako govori da je Marija mlađa od njegovih unuka.
Premda su teolozi (uključujući i papu) kritizirali te tekstove kao nepouzdane, njihove su priče ipak zaokupile maštu puka. Njihov se utjecaj može vidjeti u umjetnosti tijekom mnogih stoljeća diljem Crkve — ponajprije u slikarstvu, ali i u srednjovjekovnim dramama, pa čak i pjesmama poput „The Cherry-Tree Carol“.
Što je navelo zapadne teologe da odbace takvo shvaćanje svetog Josipa i prihvate sliku mlađeg Josipa? Djelomično je tomu pridonio utjecaj svetog Jeronima, koji je tvrdio da su Isusova „braća“ vjerojatnije bila njegova braća od strica, odnosno prvi rođaci. Aramejski jezik, naime, riječ „braća“ upotrebljava kao svojevrsni opći izraz za članove obitelji. Dvojicu od „braće“ koje sveti Marko spominje, Jakova i Josipa (Mk 6,3), on poslije opisuje kao sinove druge Marije (Mk 15,40.47) — vjerojatno Marije, žene Kleofine (Iv 19,25; Lk 24,18). Stoga se čini da oni nisu bili Josipovi sinovi iz prethodnog braka, nego sinovi Marije i Kleofe (za kojega predaja drži da je bio Josipov brat).
Jeronimovo mišljenje uklanja potrebu za vjerovanjem da je Josip bio udovac, ali samo po sebi ne znači da je Josip bio mlad čovjek. Za to bismo trebali promotriti utjecaj teologa poput Jeana Gersona (1363.–1429.), kancelara uglednog Pariškog sveučilišta, koji je propovijedima, teološkim raspravama, pa čak i poezijom nastojao pokazati da se svetog Josipa zanemaruje i pogrešno shvaća. Je li doista vjerojatno da je čovjek koji je usred noći pobjegao sa svojom obitelji u Egipat bio devedesetogodišnjak? A ako je doista imao djecu iz prethodnog braka, gdje su ona bila tijekom događaja prvoga Božića?
Još je važnije bilo implicitno shvaćanje čistoće. Kao što će kasnije primijetiti časni Fulton Sheen, mnogi popularni prikazi „starog Josipa“ „nesvjesno su od Josipa načinili supruga koji je čedan i čist zbog svoje dobi, a ne zbog svoje kreposti“. Sheen je tvrdio da je Josip „vjerojatno bio mlad čovjek, snažan, muževan, atletski građen, naočit, čedan i discipliniran“, čovjek kakva se ponekad može vidjeti „kako radi za stolarskim radnim stolom“. Umjesto da bude čovjek nesposoban za ljubav, „morao je gorjeti od ljubavi“. Sveti Josemaría Escrivá, utemeljitelj Opusa Dei, složio se s tim: „Vidim ga kao snažna mladog čovjeka, možda nekoliko godina starijeg od naše Gospe, ali u naponu života i rada.“
Bez obzira na njegovu dob, Josip je još dovoljno nedavno bio radno sposoban da su njegovi sugrađani odraslog Isusa opisivali kao „tesareva sina“ (Mt 13,55). Kako ističe papa Franjo, upravo je od svetog Josipa Isus naučio „vrijednost, dostojanstvo i radost onoga što znači jesti kruh koji je plod vlastita rada“.
Moguće je i srednje rješenje. Novija povijesna istraživanja, koja proučavaju rabinske izvore (koji govore ljudima kako bi trebali sklapati brak) i nekolicinu drevnih židovskih bračnih dokumenata (koji pokazuju kako su brakovi doista sklapani), omogućila su nam bolji uvid u dob sklapanja braka među Židovima u prvom stoljeću. Michael L. Satlow, profesor religijskih i židovskih studija na Sveučilištu Brown, sažima zaključke tvrdnjom da su se židovski muškarci u Palestini prvoga stoljeća možda ženili oko tridesete godine, dok su se Židovke udavale sredinom ili krajem tinejdžerskih godina.
Dokazi su daleko od konačnih i ništa ne sprječava mogućnost da se Josip oženio ranije ili kasnije od prosjeka (osobito ako mu je to bio drugi brak), ali takva slika Josipa razlikuje se i od prikaza čovjeka od 90 godina i od prikaza muškarca koji je tek nekoliko godina stariji od Marije. Takav bi čovjek vjerojatno bio dovoljno snažan da radi kao tesar i prevede svoju obitelj iz Nazareta u Betlehem, a zatim u Egipat. Istodobno bi bilo vjerojatnije da će umrijeti prije svoje mlade žene, pa stoga ne bi bilo nimalo iznenađujuće da nije doživio početak javnog djelovanja svojega sina.
Izvor: catholic.com
