KLETVA Koji je stav Crkve o njoj?

U uobičajenom značenju riječ proklinjanje često se poistovjećuje, osobito u izrazu „proklinjanje i psovanje”, s uporabom prostačkog i uvredljivog jezika. U kanonskom pravu taj izraz ponekad označava kaznu izopćenja koju izriče Crkva. U svojem češćem biblijskom značenju proklinjanje je suprotnost blagoslivljanju (usp. Br 23,27). Ono uglavnom označava prijetnju Božjim gnjevom, stvarno izvršenje Božje kazne ili proročku najavu takve kazne. Ponekad je, međutim, riječ samo o zazivanju Božje kazne nad osobama ili stvarima kao odmazde za počinjeno zlo.

Tako, među mnogim drugim primjerima, nalazimo da Bog proklinje zmiju (Post 3,14), zemlju (Post 3,17) i Kajina (Post 4,11). Isto tako, Noa proklinje Kanaana (Post 9,25), a Jošua onoga tko bi ponovno izgradio grad Jerihon (Jš 6,26–27). U različitim knjigama Staroga zavjeta nalaze se i dugi popisi prokletstava namijenjenih onima koji krše Zakon (usp. Lev 26,14–25; Pnz 27,15 i dr.).

Slično tomu, u Novom zavjetu Krist proklinje smokvu koja nije donosila ploda (Mk 11,14), izriče prijetnju sudom gradovima koji nisu povjerovali (Mt 11,21), kao i bogatašima, svjetovnjacima, pismoznancima i farizejima, te naviješta strašno prokletstvo koje će pogoditi osuđene (Mt 25,41). Riječ prokletstvo upotrebljava se i za žrtvu koja preuzima kaznu za grijeh (Gal 3,13), kao i za posljedice grijeha u vremenitom i vječnom smislu (Post 2,17; Mt 25,41).

Proklinjanje u moralnoj teologiji

U moralnoj teologiji proklinjati znači zazivati zlo na Boga ili na stvorenja, bilo razumna ili nerazumna, živa ili mrtva. Sveti Toma Akvinski obrađuje tu temu pod nazivom maledictio te objašnjava da se proklinjanje može izreći djelotvorno, u obliku zapovijedi, kao što to čini Bog, ili nedjelotvorno, kao puki izraz želje.

Budući da u Svetom pismu nalazimo brojne primjere prokletstava koja izriču Bog i njegovi predstavnici — Crkva i proroci — jasno je da sam čin proklinjanja nije nužno grešan. Kao i drugi moralni čini, on poprima moralnu vrijednost ovisno o svojem predmetu, svrsi i okolnostima.

Stoga je proklinjanje Boga uvijek grijeh, i to najteži grijeh, jer uključuje i nepoštovanje koje obilježava bogohuljenje i zlobu mržnje prema Bogu. Proklinjati stvorenja upravo zato što su Božja djela također je bogohuljenje, a time i težak grijeh protiv druge Božje zapovijedi.

Ako se, međutim, prokletstvo upućuje nerazumnim stvorenjima ne zbog njihova odnosa prema Bogu, nego zbog njih samih, krivnja nije veća od one koja proizlazi iz ispraznih i beskorisnih riječi. Iznimka je slučaj kada se time izaziva ozbiljna sablazan ili kada se zlo koje se želi nanijeti nerazumnom stvorenju ne može odvojiti od ozbiljne štete za razumno biće. Primjerice, poželjeti da susjedu ugine konj ili da mu kuća izgori u požaru značilo bi ozbiljno povrijediti ljubav prema bližnjemu.

Prokletstva koja podrazumijevaju pobunu protiv Božje providnosti, poricanje Božje dobrote ili drugih Božjih svojstava — primjerice proklinjanje vremena, vjetra, svijeta ili kršćanske vjere — uglavnom se ne smatraju teškim grijesima, jer oni koji se takvim izrazima služe rijetko u potpunosti razumiju njihovo značenje i posljedice.

Uobičajena proklinjanja živih ili neživih predmeta koji izazivaju ljutnju ili bol, proklinjanja neuspjelih pothvata, kao i proklinjanja koja proizlaze iz nestrpljivosti, kratki izljevi gnjeva zbog sitnih neugodnosti te riječi izgovorene olako, nepromišljeno, u naglom naletu osjećaja ili u šali, u pravilu predstavljaju samo lake grijehe, jer je željeno zlo neznatno i nije ozbiljno namjeravano.

Zazivati moralno zlo na razumno biće uvijek je nedopušteno. Isto vrijedi i za zazivanje tjelesnog zla, osim ako se ono ne želi upravo kao zlo, nego samo utoliko što može imati neku dobru svrhu — primjerice kao kazna za nedjela, sredstvo za popravljanje ponašanja ili prepreka počinjenju grijeha. U takvim slučajevima, kako kaže sveti Toma Akvinski, temeljna je namjera usmjerena prema nečemu što je samo po sebi dobro.

Ako se, međutim, drugomu želi zlo upravo zato što je zlo, i to sa svjesnom zlom namjerom, uvijek je riječ o grijehu. Težina grijeha ovisi o ozbiljnosti željenoga zla: ako je riječ o velikoj šteti, grijeh je težak; ako je šteta neznatna, grijeh je lak.

Treba napomenuti da čak i samo verbalno proklinjanje, bez stvarne želje da se izrečeno ostvari, postaje težak grijeh kada se izgovara protiv osoba koje zaslužuju posebno poštovanje i u njihovoj prisutnosti. Tako bi dijete teško sagriješilo kada bi proklinjalo oca, majku, djeda ili one koji za njega imaju roditeljsku ulogu, pod uvjetom da to čini izravno pred njima, čak i ako takve riječi izgovara samo usnama, a ne i iz srca. Takav čin predstavlja ozbiljnu povredu kreposti poštovanja i dužne odanosti. Kada je riječ o drugim srodnicima, verbalno proklinjanje zabranjeno je, ali se u pravilu smatra lakim grijehom.

Proklinjanje đavla samo po sebi nije grijeh. Proklinjanje pokojnika u pravilu nije težak grijeh jer im se time ne nanosi ozbiljna šteta. Međutim, proklinjanje svetaca ili svetih stvari, poput sakramenata, uglavnom predstavlja bogohuljenje, budući da je njihov odnos prema Bogu općenito poznat i prepoznatljiv.

Izvor: newadvent.org

Prijevod: M. Đ.