Nakon spomena Gospodinove muke na Veliki petak, Crkvu obuzima tišina. Euharistijska hostija vraća se u tabernakul i ostaje ondje sve do Uskrsnog bdijenja u subotu navečer.
U mnogim crkvama razvila se praksa stvaranja groba na kojem se postavljala statua Isusova mrtvog tijela, a vjernici su poticano ostajali u molitvi pred tužnim grobom.
Tijekom većeg dijela povijesti bilo je vrlo malo, ako ih je uopće bilo, javnih liturgija prije Uskrsnog bdijenja, što je ostavljalo crkvu potpuno tihom od poslijepodneva Velikog petka sve do kasnih večernjih sati Velike subote.
Tijekom mnogih stoljeća postojala je i stroga pokora na Veliku subotu, pri čemu se nije smjelo jesti, u znak poštovanja ovog bolnog dana. Mnogi su ostajali u crkvi cijelu noć Velikog petka, čuvajući Isusovo društvo u grobu.
Jedan od razloga za ovu „veliku tišinu“ jest ulazak u bol Isusove smrti i gubitak koji su apostoli sigurno osjetili. Razmisli o tome na trenutak.
Iako im je Isus neprestano govorio o svom uskrsnuću, apostoli su vjerojatno osjećali sumnju gledajući smrt svog Učitelja. Moguće su si mislili: „Ako je on Mesija, zašto je umro? Zar nije rekao da će uskrsnuti?“ Na taj način Velika subota postaje dan sumnje i tuge, dan kad se ne zna što učiniti ni čemu vjerovati.
Čak i Uskrsno bdijenje počinje u tišini, u potpunoj tami crkve.
No dobra vijest je da je Isus, svjetlo svijeta, doista uskrsnuo i razbija tamu i sve naše sumnje. Crkva tada eksplodira čistom radošću tijekom Uskrsnog bdijenja, a glazba, zvona i svjetlo podižu naša srca k Bogu.
Tek nakon što iskusimo tišinu Velike subote, možemo uistinu cijeniti glasna i radosna slavljenja Uskrsnog bdijenja.
Svaki dio Svetog Trodnevlja ima svoje značenje, i kada mu se potpuno predamo, naša srca uzdižu se na način koji je teško opisati.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
