Čitanja: Hab 1,2–3; 2,2–4; Ps 95,1–2.6–9; 2 Tim 1,6–8.13–14; Lk 17,5–10

Uvod

Iako su apostoli već imali uspjeha u svojem poslanju (usp. Lk 10,17), činilo im se da još ima prostora za napredak, stoga mole Isusa da im umnoži vjeru. U svome odgovoru Isus se služi slikama zrna gorušice i dudova stabla kako bi nas poučio da se ne bojimo onoga što nam djeluje nemoguće.

Vjera kao zrno gorušice

Gorušica ima izrazito maleno zrno, poput maka, no ono, kao i svako sjeme, iako maleno, u sebi nosi potencijal da izraste u nešto veliko. S druge strane imamo dudovo stablo. Iako ima većih i raskošnijih stabala, dud je poznat po svojem dugačkom i snažnom korijenju zbog kojega ga je nemoguće iščupati. No, uz malo vjere, i nemoguće postaje moguće.

Isus u današnjoj prispodobi opisuje čak nekoliko naizgled nemogućih stvari koje će činiti oni koji vjeruju: razgovarat će s prirodom, iščupat će dud s korijenom i posadit će ga tamo gdje je nemoguće posaditi drvo. Ova nam tri čuda otkrivaju nešto o tome kako Bog po nama djeluje: 1) svojom riječju zapovijeda prirodi (usp. Lk 8,24); 2) nijedna sila na ovome svijetu ne može mu se suprotstaviti; 3) daje život tamo gdje se život čini nemogućim. Sve to sa samo malo vjere.

Poslušan poput drveta

U ovim slikama otkrivamo još jedan važan sloj značenja: imati vjeru znači biti poput drveta iz prispodobe – savršeno poslušan Božjoj riječi čak i onda kada se čini da Bog traži nemoguće. Ako malo bolje razmislimo, u prispodobi Bog drvo šalje u sigurnu smrt. Dud nije imao dugačko korijenje samo zato da ga oluja ne može iščupati nego i zato što mu je osiguravalo hranu i vodu u vremenima suše. Čvrsta ukorijenjenost u zemlji bila je jamstvo njegova opstanka, međutim, to je upravo ono što Bog ne želi za nas. Umjesto da živimo od zemlje, on želi da živimo „od svoje vjere” (Hab 2,4). Vjera nije mišljenje, vjera doslovno znači „oslonac”.

Dud se oslanja na svoje korijenje, a pravednik na Boga: on će mu dati stabilnost u oluji, hranu za vrijeme suše i život tamo gdje se život čini nemogućim. Dud je nakon čupanja posađen u more, koje u Bibliji simbolizira mjesto trajne opasnosti i smrti (usp. Post 7,22; Izl 14,28, Jon 2,4), no pravednik će i na takvom mjestu preživjeti, jer on ne živi od zemlje, nego „od svoje vjere”.

Raspiruj milosni dar Božji

Kako zadobiti takvu vjeru? Kako da me ne bude strah kada mi se čini da me Bog vodi u sigurnu propast? Kako usred bolesti, ovisnosti, neuspjeha, zlostavljanja, siromaštva, stresa, usamljenosti, nevjere i tereta tuđih očekivanja ustrajati u vjeri? Kako, u trenucima kada nam već samo preživjeti dan izgleda kao nemoguća misija, vjerovati u ono što je zaista nemoguće?

Danas smo iz Poslanice čuli odgovor koji nudi sv. Pavao: „nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (2 Tim 1,7). Izraz bojažljivost (grč. deilia) ne označava strah (grč. phobos), nego kukavičluk. Riječ je o moralnom nedostatku – bježanju od vlastitog poslanja. Nasuprot tome, Bog nam je dao snagu, ljubav i razbor. Ove tri kreposti prožimaju sva područja našeg života: tijelo, srce i um. Pavao govori: „Bog ti je dao sve što je potrebno da ono što djeluje nemoguće po vjeri postane moguće!” Ne postoji ni jedno životno područje (obiteljski ili profesionalni život, tjelesno ili mentalno zdravlje, emocionalne rane ili navezanosti na grijeh…) u kojem Bog, po tvojoj vjeri, ne bi mogao učiniti čudo.

U nama živi Božja milost! Ono drvo posađeno u more također predstavlja kršćanina koji je krštenjem umro zemaljskom načinu života i sada svoj nadnaravni život crpi iz krsne vode u koju je posađen. Krštenjem je u nama zapaljena vatra Duha Svetoga, vatra koja donosi razne Božje darove. No, zagušena mnogim sumnjama i nevoljama, ona može zgasnuti. Zato Pavao ne kaže „ohrabri se”, nego poručuje: „raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi” (2 Tim 1,6). Božji je dar sâm Duh Sveti, koji nam daje snagu, ljubav i razbor. Potrebno je tu vatru Duha uvijek iznova poticati, raspirivati. Hranimo svoju vjeru molitvom, sakramentima i razmatranjem Božje riječi!

Zapamtimo: vjera je uvijek sjeme; ona nikada neće biti razgranato stablo. Bog nam nikada neće dati u ruke vidljiv alat i sigurnost za rješavanje životnih izazova. Tada to više ne bi bila vjera, tada nam više ne bi trebao ni Bog jer bismo imali sve što nam je potrebno. Vjera je uvijek sjeme – oslanjanje na Božje spasenjsko djelovanje u budućnosti, na to da nas Bog neće iznevjeriti i da će, ako nam nešto izgleda nemoguće, on to učiniti mogućim. Zato Pavao kaže: „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.” (2 Kor 5,7).

Zaključak

U konačnici, drvo iz prispodobe predstavlja i Krista: on je, poslušan Očevoj riječi, dao da bude „iščupan” iz svoga zemaljskog života kako bi potom bio „posađen” na nebesko prijestolje. Iz smrti nastaje život. A ako znamo da je Krist uskrsnuo, onda zaista više ništa nije nemoguće.

vlč. Tomislav Šagud