Poštovati one koji se čine nedostojnima poštovanja vjerojatno je jedan od tri najveća izazova u međuljudskim odnosima.
Kako možemo poštovati nečije dostojanstvo kada nas je ta osoba povrijedila, nanijela nepravdu drugima ili živi na način koji smatramo duboko pogrešnim? Katolički pogled na to pitanje temelji se na jednom središnjem i jednostavnom načelu: svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i kao takav ima urođeno dostojanstvo.
To dostojanstvo ne stječe se dobrim ponašanjem ili moralnim savršenstvom, nego je darovano od Boga – činjenica koja je u samom središtu katoličkog nauka o poštovanju.
Stoga, kada iskazujemo poštovanje svima, postupamo u skladu s istinom koju ispovijedamo. Nečije ponašanje ne bi nas smjelo navesti da iznevjerimo vlastitu privrženost istini.
Božja stvorenja
Sv. Toma Akvinski povezuje poštovanje s krepošću pravednosti. U djelu Summa Theologica definira pravednost kao davanje svakome onoga što mu pripada. To ne znači samo nagrade ili kazne prema djelima, nego prepoznavanje onoga što pripada čovjeku kao Božjem stvorenju. Poštovanje je, u tom smislu, oblik pravednosti koji priznaje unutarnju vrijednost svake osobe, bez obzira na njezino ponašanje. Ono odražava pravednost koju Bog iskazuje nama: nezasluženu milost i milosrđe usprkos našim slabostima.
Katekizam Katoličke Crkve (KKC 1931) potvrđuje ovu misao riječima: „Poštovanje ljudske osobe započinje poštovanjem načela da svatko (bez iznimke) treba svoga bližnjega smatrati ‘drugim samim sobom’.“
Drugim riječima, poštovati nekoga – čak i kada osjećamo da to ne zaslužuje – znači više od puke vanjske pristojnosti; to znači vidjeti ga kao sebi jednakog u dostojanstvu.
Poštovanje uz odgovornost
Međutim, to poštovanje nije pasivno. Katolički nauk ne kaže da poštovati osobu znači ignorirati njezine pogreške, opravdavati grijeh ili prešućivati nepravdu. Pravednost, kako objašnjava Akvinski, uključuje i ispravljanje. Istinsko poštovanje može uključivati pozivanje na odgovornost – ne iz osvete ili osjećaja nadmoći, nego iz ljubavi i brige za dušu druge osobe. Možemo tražiti pravednost i odgovornost, a istodobno ostati čvrsti u uvjerenju da je svatko ljubljeno Božje dijete.
Isusov nauk daje najjasnije smjernice u tom pogledu. U Govoru na gori poziva nas da ljubimo svoje neprijatelje i molimo za one koji nas progone (Mt 5,44). To je radikalnost kršćanskog poštovanja – pružati ljubav, milosrđe i dostojanstvo čak i onima koji se u našim očima čine nedostojnima.
Kada promatramo Kristov primjer, vidimo da njegovo poštovanje prema ljudima nikada nije ovisilo o njihovu ponašanju. Isus je pristupao carinicima, bludnicama i grešnicima ne zato što je odobravao njihova djela, nego zato što je u njima vidio ono što drugi često nisu: dostojanstvo dano od Boga i mogućnost obraćenja.
Važna razlika
To ne znači da smo pozvani biti pasivni ili trpjeti nepravdu bez riječi. Katolička vjera usklađuje pravednost i milosrđe.
Izreka koja se pripisuje sv. Augustinu: „Mrzi grijeh, a ljubi grešnika“ sažima pristup prema drugima. Poštovati nekoga znači priznati njegovo dostojanstvo, ali i moći se suprotstaviti djelima koja štete ili ponižavaju ljudski život. Možemo se protiviti nečijim postupcima, a ipak poštovati njegovu osobu.
Na kraju, poštovati one koji se čine nedostojnima prilika je za osobnu preobrazbu. U takvim trenucima pozvani smo rasti u poniznosti, ljubavi i razumijevanju. Odražavamo Kristovu ljubav kada poštujemo druge u njihovim nesavršenostima, kao što On poštuje i ljubi nas u našima.
Poštovati druge na ovaj radikalan, kristolik način nije samo moguće – to je dio našeg poziva kao kršćana.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
