U Svetom pismu ta se titula ne pridaje vjerskom stručnjaku, već nekome tko je cijeli svoj život predao Bogu. Ključno pitanje koje leži u pozadini našeg ponašanja jest smjer kojim se naš život kreće: Kome pripadaju moje vrijeme, moj um i moja sposobnost ljubavi?
Bog nas ne nagrađuje kao u poslovnoj transakciji, već tako što nas čini članovima svoje obitelji. Polazište za razmišljanje o kršćanskom životu jest činjenica da je kršćanin uistinu Božje dijete. „Prepoznaj svoje dostojanstvo, kršćanine”, poručuje jedan crkveni otac u svojoj propovijedi. A to dostojanstvo sinovstva temelj je djela koja se od nas traže, vladanja koje Bog zahtijeva i duhovne borbe. „Nagrada” će biti sam Bog, koji nam se daruje. Božji čovjek „trči” jer želi ugoditi svome Ocu; zna da se ispit njegova života odvija pred jednim jedinim gledateljem: Bogom Ocem. Uspjeh, ocjene na fakultetu ili društveni položaj imaju vrlo relativnu važnost. Pravi smisao našeg asketskog nastojanja leži u tom Očevu pogledu; On vidi u skrovitosti i obećava nam sreću koja nadilazi svaki zemaljski umor.
Trči tako da osvojiš nagradu
Uspoređujući Božjeg čovjeka sa sportašima, sveti Josemaría nije izvoran; to je davno prije njega učinio sveti Pavao, nadahnut sportovima iz helenskog i rimskog doba. Zanimljivo je to primijetiti s obzirom na to da je Apostol – kao Hebrej – lako mogao imati nisko mišljenje o takvim aktivnostima. U to su vrijeme javne igre – poput Olimpijskih ili Istamskih igara u Korintu – predstavljale vrhunac građanskog zalaganja i tjelesne pripreme. Sportaši su se podvrgavali strogoj disciplini: deset mjeseci stroge uzdržljivosti, krutih prehrambenih režima i iscrpljujućih treninga na suncu. Sve to za prolaznu nagradu: lovorov vijenac koji bi uvenuo za svega nekoliko dana.
Sveti Pavao, koji se vjerojatno susreo s takvim ozračjem u poganskim gradovima što ih je posjećivao, služi se slikom tjelesnog napora kako bi posramio ravnodušnost kršćana. Ako je sportaš sposoban ovladati svojim tijelom radi prolazne pobjede, kako onda mi možemo zanemariti pripremu za vječnost? U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima piše sljedeće:
“Ne znate li da na trkalištu svi trče, ali samo jedan prima nagradu? Trčite tako da je osvojite. Svatko tko se natječe u svemu se suzdržava; oni to čine da bi primili raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv” (1. Korinćanima 9,24-25).
Vježbanje u vjernosti
Zaključak je izravan poziv na djelovanje – na odbacivanje apatije. Lagodan život, sjedilačka egzistencija ili način života usmjeren na udobnost sušta su suprotnost uzvišenim duhovnim nastojanjima. Sam sveti Pavao nije pisao iz udobnosti pisaćeg stola, već s tijelom izbrazdanim ožiljcima zadobivenima zbog svoje vjernosti: „Od Židova sam pet puta primio četrdeset udaraca bez jednoga. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, a jednom sam proveo dan i noć na otvorenom moru” (2 Kor 11, 24–25).
Batine i brodolomi koje je Pavao pretrpio nisu bili tek putne nezgode, već stroga škola vjernosti. Nije tražio patnju radi nje same, već je prihvaćao bol kao dio svoje predanosti poslanju koje mu je povjerio Bog Otac.
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
