U raspravi o pobačaju potrebno je izbjegavati navoditi vjerske argumente kako se čitavo naše protivljenje pobačaju ne bi okarakteriziralo kao (još jedna) vjerska rasprava. Potrebno je stoga navoditi znanstvene argumente kako bi se umjesto toga vodila znanstvena rasprava. Međutim, ako je naš sugovornik doista zainteresiran za naš vjerski stav, potrebno je znati određene činjenice o stavu Katoličke Crkve prema pobačaju.
Katolička Crkva jedna je od rijetkih crkava koja u vrijeme diktature relativizma odbija prihvatiti pobačaj kao moralno dopustiv čin. Premda su se Crkveni oci i Petrovi nasljednici u početku razlikovali u mišljenju kada duša ulazi u tijelo nerođenog djeteta, slagali su se oko činjenice da život započinje začećem i da ga stoga treba čuvati. Često su govorili da se sve što treba znati o pobačaju nalazi u 5. Božjoj zapovijedi: „Ne ubij!” (Izl 20, 13; Mt 19, 18)
„Već od prvog stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen, bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu.“ (KKC 2271)
Prema nauku Katoličke Crkve, svaki je ljudski život svet. Bog je i začetnik i gospodar života, a svaki je čovjek jedinstveno i neponovljivo stvorenje puno dostojanstva stvoreno na Božju sliku i priliku. Nitko nema pravo oduzeti ljudski život jer Bog ima patent za život. „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih“ (Mudr 1, 13). Štoviše, sam je Bog proveo devet mjeseci u utrobi svoje majke i tako posvetio svaku trudnoću. Zbog toga je i trudnoća vrijedna dostojanstva te se ne bi smjela nazivati „drugim stanjem“ nego „blagoslovljenim stanjem“.
Ovo je izvadak iz knjige Argumentirano za život u izdanju Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
