Vjerujem da ne postoji osoba koja nije pogledala filmski klasik iz 1994. godine naziva “Forrest Gump”. Film je po mnogo toga upečatljiv, a u mislima koje slijede polazim od scene koja u velikoj mjeri opisuje današnje društvo.
Forrest nije posebno inteligentan. Baš naprotiv. No ono što krasi ovog momka je iskrenost i velika dobroćudnost. Nakon velikih životnih razočaranja, Forrest poduzima “drastičan” korak. Pred kraj filma, on je odlučio učiniti ono što najbolje zna – trčati. Nakon nekog vremena, pobudio je (ne računajući s time!) interes mnogih diljem države, a uskoro mu se pridružuje velika skupina ljudi koja trči zajedno s njime.
Nakon godina trčanja, u jednom trenutku Forrest odlučuje stati, a rulja iza njega ostaje razočarana. Nastaje veliki muk, netko dovikuje “Nešto će nam reći”, a on tek poruči: “Umoran sam. Mislim da ću sada otići kući”. I tako, sve njihove nade o čovjeku koji zna odgovore na sva pitanja padaju u vodu.
Što je i mogla očekivati od čovjeka? I zašto je uopće nešto očekivala od čovjeka? Blago onom kom je pomoćnik Bog Jakovljev, stoji u Psalmu 146. Ta, razočarana rulja, slika je čovjeka koji traži na krivim mjestima i biva zaveden od onih koji tobože nude brza i jednostavna rješenja. Internet i društvene mreže vrve “teološkim stručnjacima”, tumačima posljednjih stvari i “specijalistima” za zabavu, a čovjek, posebno mladi – uzimaju svaki sadržaj zdravo za gotovo.
Potraga za smislom opasan je zadatak. Možeš izgubiti sebe i svoja očekivanja. Otkriti život, ljubav, život vrijedan življenja.. No lakše je ako ne koristiš vlastitu glavu. Lakše je ako ne razmišljaš i slijediš svijet i njegovu logiku. Cijena tog lakšeg neopisivo je skuplja od onog, na prvu “težeg” puta.
