Zamisli da se udaješ za čovjeka kojeg ljubiš svom dušom – i večer prije udaje saznaš da on duže vrijeme nije više katolik, nego tvrdokorni ateist!
Mnoge bi se s pravom pokolebale, odustale od udaje, osjećale izdanima, prevarenima – no ona ga je samo zamolila da joj obeća kako je neće tjerati da se odrekne svoje vjere…
On cijeli njezin život nije razumio njezinu vjeru, smijao joj se da su to djetinjarije, no obećanje je ispunio.
Unatoč naizgled nepremostivoj razlici po pitanju vjere, njihov brak je bio spoj uzajamne ljubavi i međusobnog divljenja. I unatoč svom nevjerovanju, on je položio svoj život za svoju ženu u njihovom braku. Poštivao je njezino mišljenje, divio se njezinom intelektu, i odnosio se prema njoj kao sebi ravnopravnoj. Odustao je od svog sna o životu i radu u inozemstvu jer se bojao da bi to bilo loše za njezino zdravlje; organizirao je da je svećenik dođe ispovijedati svaki put kada je bila bolesna.
A bila je boležljiva. Oboje su primjer onoga što čini brak uspješnim i što ga čini sretnim: uzajamna strast, poštovanje i zajednički interesi usavršeni uzajamnim darivanjem.
No možete samo zamisliti u kakvom je antivjerskom ozračju živjela!
Njezina vjera je danomice bila dovođena u iskušenje, ne samo od strane njezina muža, nego i njegovih suradnika, kolega, i prijatelja.
Jer on je bio ugledni liječnik.
Nisu mogli imati djecu, ali ona je svoje dane razdala u požrtvovnom i nesebičnom služenju i pomaganju drugima.
I ne samo to. Uslijed takvog ozračja u kojem je živjela, poduzela je strog i ustrajan program samoformiranja u katoličkoj vjeri. Svoju glavnu zadaću vidjela je u molitvi za obraćenje svoga muža, ostajući pritom strpljiva s njegovim stalnim napadima na njezinu vjeru. Proučavala je Sveto pismo, papinska učenja i molila se za njega, ali on je ostao tvrdokoran.
Nakon što je podlegla teškoj bolesti, koju je, kako je ispričao njezin muž, strpljivo podnašala – on je u ruke dobio dnevnik koji je vodila o svojoj vjeri i uvjerenjima.
Čitajući njezine zapise, u kojima je bilježila svoja unutarnja stanja i borbe, preplavilo ga je oduševljenje njezinom vjerom… Do te mjere da se ne samo vratio vjeri i crkvi, nego je kasnije postao svećenik dominikanac, i zalagao se za kanonizaciju svoje pokojne žene.
O tome kakva je bila njezina duša, najbolje svjedoče njezine vlastite riječi:
“Netko može imati vrlo temeljito ‘intelektualno’ znanje o kršćanstvu, a ipak ga ne živjeti. Ono što treba spoznati je punina nutarnjeg života, intimna vjera koja preobražava dušu. To je dar koji moramo bez prestanka moliti od Boga, koji ga jedini daje.”
Sva svoja trpljenja, pa i svoju bolest, i svoju smrt prikazala je za muževo obraćenje, i da postane svećenik. To je zapisala u dnevniku ovako:
“Za Felixa
Ovo je, moj voljeni mužu, posljednja želja moje duše.
…Ljubljeni Otac… kojeg ćeš upoznati i zavoljeti posredstvom mojih molitava na nebu… Kada postaneš Njegovo dijete, učenik Isusa Krista i živi član Njegove Crkve… Biti kršćanin i apostol… Ljubi duše, moli, trpi i služi im… Jednog ćemo se dana ponovno sresti, zauvijek. Nadam se tome i prikazujem svoje nevolje za tebe, uzdajući se u Božje Milosrđe.
Tvoja žena zauvijek,
Elisabeth”
Herojska ljubav i strpljiva molitva žene bili su svjedočanstvo koje je najprije šokiralo, a na kraju donijelo promjenu srca njezinu mužu.
A njezin dnevnik je “ispunjen mudrošću i ‘rješenjima’ koja mogu voditi katoličke žene do svetosti, kao i probuditi tu svetost u drugima.”
Službenice Božja Elisabeth Leseur, moli za nas!
Izvor: Brak po Božjem naumu
Foto: Unsplash
