Kada Bog govori pojedincima, to se najčešće događa kroz viđenja i snove. Kada govori skupinama ljudi, to obično čini preko proroka koji prenose njegovu riječ. Prorok je osoba koja govori Božju riječ.
Konačna Božja Riječ jest njegov Sin. „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,1.14). Poslanica Hebrejima govori nam: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,1-2).
Razumijevajući snagu Božje riječi i način na koji je Bog razborito koristi, razmotrimo tri trenutka u Evanđeljima kada Bog govori čujnim glasom s neba i kada ga čuju svi koji se nalaze u blizini. Budući da je njegov čujni glas tako rijedak, postaje jasno koliko su važne te objave, a sve se one odnose na njegova utjelovljenog Sina.
U Starome zavjetu Bog je ustanovio tri posebne službe: proroka, svećenika i kralja. Prorok je govorio Božju riječ, svećenik je služio u Hramu, a kralj je upravljao narodom prema Božjem zakonu. Te su službe bile predslika konačnog „Onoga koji dolazi“, koji će ih ispuniti – ne kao nesavršeni ljudi, nego kao sam Bog u božanskom savršenstvu. Svi su znali da će Mesija biti konačni prorok, svećenik i kralj. Isus je ispunio te tri službe, a Bog je to objavio s neba.
Pogledajmo svaku od tih službi pojedinačno i kronološkim redom, od početka Isusova djelovanja pa sve do njegova završetka. Njegovo je djelovanje omeđeno dvjema nebeskim objavama, dok se ona središnja događa na vrhuncu njegova poslanja. Iako svako Evanđelje ne spominje zasebno sve tri službe, one su prisutne u sva četiri Evanđelja.
Prvi glas: Krštenje Gospodinovo
Prilikom Gospodinova krštenja Matej, Marko i Luka pripovijedaju kako je Isus, zajedno s mnogima drugima, došao Ivanu Krstitelju na rijeku Jordan. To mjesto ima veliko značenje jer je upravo ondje Jošua poveo Izraelce u Obećanu zemlju. Nadalje, Ilija, cijenjeni otac proroka i preteča Ivana Krstitelja, uzašao je na nebo i predao svoj plašt Elizeju.
Ivan Krstitelj nije bio običan čovjek koji je samo obavljao obrede krštenja. On je posljednji prorok Staroga zavjeta, a njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, potjecali su iz ugledne loze Arona, velikoga svećenika. Biblija kaže: „U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija, iz Abijine svećeničke skupine“ (1 Ljet 24,1.10). „Imao je ženu od kćeri Aronovih, a ime joj bijaše Elizabeta“ (Lk 1,5). Prema tome, Ivan nije bio samo prorok nego i potomak nasljedne loze velikoga svećenika.
Aron, prvi veliki svećenik, bio je posvećen od Mojsija izlijevanjem ulja na njegovu glavu (Izl 29,7; Ps 133,2). Svi kasniji veliki svećenici iz Aronove loze bili su pomazivani uljem izlivenim na njihovu glavu (Lev 21,10). Nakon što je Ivan krstio Isusa, Markovo Evanđelje navodi: „Ugleda nebo otvoreno i Duha poput goluba gdje silazi na nj“ (Mk 1,10). U kontekstu Ivanova krštenja taj događaj Petar tumači riječima: „Bog pomaza Isusa iz Nazareta Duhom Svetim i snagom“ (Dj 10,38). Obred posvećenja velikoga svećenika započinjao je pranjem (Izl 29,4), a zatim pomazanjem (r. 7). Duh Sveti često se prikazuje simbolom ulja, čak toliko da je ulje postalo povezano sa samim Duhom Svetim (KKC 695).
Što se dogodilo na rijeci Jordan? Tko bi bolje mogao pomazati Isusa od Ivana, proroka i svećenika?
U tom trenutku vidimo djelovanje cijeloga Presvetoga Trojstva. Isus izlazi iz vode, Duh Sveti silazi na njega, a glas Oca s neba potvrđuje to pomazanje:
„I dođe glas s neba: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’“ (Mk 1,11).
To označava javni početak Isusova mesijanskog poslanja, jer riječ Mesija znači „Pomazanik“. To je također objava Kristova kraljevstva, ali ima posebno značenje i za njegovo svećeništvo. Krist nije postao svećenik u trenutku krštenja; on je tada započeo vršiti svoje svećeništvo. Isus djeluje kao svećenik, posvećen za izvršavanje Božjega svećeničkog djela spasenja. Bog je svoju naklonost prema njemu objavio čujnim glasom iznad mutnih voda Jordana.
Drugi glas: Preobraženje Gospodinovo
Matej, Marko i Luka opisuju ovo veličanstveno očitovanje Isusova božanstva. Oni ga također predstavljaju kao konačnog proroka, Novoga Mojsija, koji neće samo ponovno protumačiti Božji zakon nego će sam biti Božja Riječ. Sličnosti između brda Sinaja i brda Tabora, mjesta Preobraženja, upečatljive su: planina, oblak, sjajna lica, Božji glas i mnogi drugi znakovi.
Želim naglasiti jednu poveznicu između ta dva događaja. U pustinji je Bog po Mojsiju rekao narodu:
„Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj; njega slušajte!“ (Pnz 18,15).
Neće se raditi samo o jednom od mnogih proroka; to će biti konačni prorok. U sljedećim recima Bog objavljuje da će svoje riječi staviti u njegova usta. Zapovijed je jasna: kada se pojavi taj prorok poput Mojsija i kada bude govorio Božju riječ, nužno ga je slušati.
Na Preobraženju ponovno čujemo iste riječi od Boga:
„A iz oblaka dođe glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!’“ (Lk 9,35).
Na toj novoj gori Bog objavljuje da je njegov Sin prorok kojega je obećao više od tisuću godina ranije. Isus djeluje kao konačni prorok, poslan da neopozivo navijesti riječ Gospodnju. Bog je na gori u Galileji čujnim glasom potvrdio Isusovu proročku službu.
Treći glas: Kraljevska služba objavljena u Jeruzalemu prije Muke
Dvanaesto poglavlje Ivanova Evanđelja nedvosmisleno govori o Isusu kao kralju. On je proglašen kraljem svojim svečanim ulaskom u Jeruzalem, poput kralja Salomona prilikom njegova krunjenja tisuću godina ranije, kada je jahao na mazgi svoga oca Davida (1 Kr 1,43-46; Iv 12,14). Isus je pomazan skupocjenom pomašću od narda, što podsjeća na kralja Salomona (Iv 12,3; Pj 1,12).
U dvanaestom retku Isus koristi jezik vladanja i proslave kada kaže:
„A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32).
Katekizam objašnjava da Isus ostvaruje svoje kraljevstvo privlačeći sve ljude k sebi svojom smrću i uskrsnućem (KKC 786). Sveti Irenej opisuje križ kao „njegovu vlast, znak njegova kraljevanja“.
Kada Isus kaže: „Oče, proslavi ime svoje“, on koristi kraljevski jezik. Takvi su izrazi u biblijsko doba imali veliko značenje i predstavljali ono što se dugovalo caru. Židovi su slavili Boga kao svojega kralja. Kada je Isus izgovorio te riječi, Bog je potvrdio njegovu tvrdnju:
„Tada dođe glas s neba: ‘Proslavio sam i opet ću proslaviti!’“ (Iv 12,28).
Tu slavu Isus dijeli sa svojim Ocem. U Ivanu 13,31 Isus kaže:
„Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu.“
On naviješta svoju pobjedu riječima:
„Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen“ (Iv 12,31).
A tko je konačni vladar, proslavljeni kralj? Sam Isus. On je proslavljen i donosi slavu svome Ocu.
Treći put kada Bog govori s neba, u kontekstu Isusa kao kralja, potvrđuje kraljevsko poslanje svoga Sina i njegovu proslavu.
Stoga Isus ispunja sve službe Staroga saveza: proroka, svećenika i kralja. Božji glas s neba u ta tri navrata potvrđuje svećeničko poslanje njegova Sina, njegovu proročku riječ i njegovo kraljevsko gospodstvo.
Izvor: catholic.com
Preveo: M. Đ.
