Rasprava o religiji i mentalnom zdravlju dobila je novu dimenziju. Umjesto da se jednostavno pita jesu li religiozne osobe psihološki zdravije od nereligioznih, međunarodno istraživanje ispitalo je što se događa kada se promijeni mjesto religije u društvu. Rezultati upućuju na to da bi, osobito u razvijenim zapadnim društvima, povlačenje religijske vjere iz odgoja djece moglo biti povezano s porastom anksioznosti među mladima.
Istraživanje, objavljeno u časopisu Developmental Science, analiziralo je kulturne i zdravstvene podatke iz 70 država u razdoblju od 1989. do 2022. godine. Pritom su korišteni podaci iz World Values Surveyja, Global Burden of Disease Studyja, Human Development Reporta i Study of the Future of Families and Child Wellbeinga. Središnje pitanje nije bilo odgajaju li religiozni roditelji psihološki zdraviju djecu, nego imaju li promjene u društvenim očekivanjima o tome što djecu treba poučavati i koje vrijednosti trebaju usvojiti posljedice za njihovu psihološku dobrobit.
Rezultati su bili nijansiraniji nego što su to sugerirali pojedini medijski naslovi. Na globalnoj razini, sve veći naglasak na neovisnosti nije sam po sebi doveo do općeg porasta anksioznih poremećaja. Međutim, slika se promijenila kada su zemlje promatrane prema svojim širim kulturnim obilježjima.
U takozvanim WEIRD društvima – zapadnim, obrazovanim, industrijaliziranim, bogatim i demokratskim zemljama – veći naglasak na individualnoj neovisnosti bio je značajno povezan s višim stopama anksioznih poremećaja među djecom i adolescentima. Takva povezanost nije utvrđena u državama koje ne pripadaju toj skupini.
Najizraženiji i najdosljedniji rezultat odnosio se na religiju. U svim promatranim državama veći naglasak na religijskoj vjeri kao odgojnom cilju tijekom vremena bio je povezan s nižim stopama anksioznih poremećaja među djecom i adolescentima. Statistički gledano, učinak nije bio velik, ali je njegova dosljednost u različitim analizama bila značajna.
Podaci prikupljeni na razini pojedinaca u Sjedinjenim Američkim Državama potvrdili su taj nalaz te pokazali da je društveno očekivanje religioznosti bilo snažniji prediktor od osobne religioznosti majke.
Model križnih vremenskih utjecaja (cross-lagged panel model), kojim se ispituje prethode li promjene jednog čimbenika promjenama drugoga, također je podupro mogućnost da religioznost tijekom djetinjstva i adolescencije može imati zaštitni učinak protiv anksioznosti.
Autori stoga vjeru promatraju kao mogući izvor životnog smisla i društvene povezanosti, a ne samo kao privatno uvjerenje. Ta je razlika važna. Istraživanje ne pokazuje da su religiozne osobe automatski psihološki zdravije niti dokazuje da sekularizacija izravno uzrokuje duševne poremećaje. Njegovi se nalazi odnose na promjene kulturnih normi tijekom vremena i na njihovu povezanost s pojavom anksioznosti.
Leonard K. Kulisch sa Sveučilišta Ruhr u Bochumu, jedan od autora istraživanja, izričito upozorava da se rezultati ne smiju tumačiti kao dokaz da religiozne osobe jednostavno imaju bolje mentalno zdravlje.
Ipak, nalazi dovode u pitanje jedno uvriježeno uvjerenje suvremenih društava – da gospodarski napredak i individualna autonomija nužno čine tradicionalne izvore životnog smisla društveno suvišnima. Materijalno blagostanje može ublažiti mnoge oblike patnje, ali samo po sebi ne može odgovoriti na pitanja identiteta, pripadnosti, svrhe života ili mjesta pojedinca unutar šire moralne zajednice.
To može objasniti zašto su zaključci istraživanja osobito važni za mentalno zdravlje mladih. Djetinjstvo i adolescencija nisu samo razdoblja u kojima se stječu znanja i vještine, nego i životne faze u kojima mladi traže stabilan odgovor na pitanja tko su i kamo pripadaju.
Religijske zajednice mogu ponuditi zajedničke obrede, međugeneracijske odnose, moralna uporišta i životni narativ koji osobnu patnju smješta u širi horizont smisla.
Iz perspektive katoličke vjere, rezultati su u skladu sa shvaćanjem ljudske osobe koje dobrobit ne svodi ni na materijalne uvjete ni na psihološku ugodu. Vjera nije terapijsko sredstvo osmišljeno radi ublažavanja anksioznosti. Jednako tako, činjenica da vjera može imati povoljne psihološke učinke ne dokazuje njezino podrijetlo niti određuje njezinu svrhu.
To što prijateljstvo, obiteljski život ili religijska praksa mogu jačati otpornost ne znači da su nastali kao tehnike za upravljanje stresom.
Ozbiljniji zaključak ima antropološku dimenziju: ako religija pridonosi osjećaju pripadnosti, životnom smislu i stabilnom životnom okviru, tada nestanak tih struktura može ostaviti prazninu koju nije moguće automatski ispuniti većim bogatstvom, potrošačkim izborom ili većom individualnom slobodom.
Čak i u društvima koja su među najuspješnijima u materijalnom smislu, mladi se suočavaju sa sve većom psihološkom ranjivošću.
Sami autori istraživanja pozivaju na snažniju potporu mladima koji odrastaju u sve sekulariziranijim društvima. Tu preporuku valja ozbiljno shvatiti, ali je ne bi trebalo tumačiti samo kao poziv na stvaranje novih zamjena za religiju.
Dublje pitanje glasi: jesu li suvremene kulture podcijenile čovjekovu potrebu za transcendencijom, zajedništvom i naslijeđenim smislom?
Ovo istraživanje ne daje konačan odgovor na pitanje odnosa između vjere i mentalnog zdravlja. Međutim, jedan zaključak čini sve težim za zanemariti: kada društvo promijeni vrijednosti koje prenosi svojoj djeci, ono može promijeniti i psihološko okružje u kojem ta djeca odrastaju.
A kada religijska vjera nestane iz toga okružja, posljedice bi se mogle protezati daleko izvan zidova crkava.
Izvor: zenit.org
Prijevod: M. Đ.
