Bog je odredio da se spolnost izražava u prisnom činu ljubavi između muškarca i žene koji je potpun, vjeran, slobodan i otvoren životu – dakle, u braku. Bračni čin je lijep, od Boga darovan način na koji muškarac i žena prvi put postaju „jedno tijelo” u braku (Post 2, 24) te kojim nakon toga iznova potvrđuju i obnavljaju svoj bračni savez.
Stoga je masturbacija grijeh protiv Šeste zapovijedi jer narušava neraskidivu povezanost između sjedinjujuće (ljubavlju darujuće) i rađajuće (životu otvorene) dimenzije bračnoga čina, koju je Bog upisao u ljudsku narav (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2366–2370). Umjesto uzajamnoga i intimnog sebedarja, koje je bit bračnoga čina, masturbacija – bilo u braku ili izvan njega – predstavlja čin u kojem se osoba sebično okreće samoj sebi.
Masturbacija je, naime, dualistički i sebičan čin koji tijelo svodi na sredstvo osobnog zadovoljenja, umjesto da dar spolnosti – sposobnost za ljubav i prenošenje života – bude uključen u iskreno darivanje sebe drugoj osobi. Ona pokušava umjetno razdvojiti tjelesno ponašanje od osobnog identiteta, kao da ono što činimo svojim tijelom nema nikakve veze s onim što jesmo. Takav pogled zanemaruje činjenicu da tijelo nije nešto što čovjek samo posjeduje, nego je bitan dio njegove osobe i način na koji se izražava kao jedinstvo tijela i duše (KKC 364–365).
U govoru američkim biskupima u rujnu 1983. godine sveti papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je odbacivanje takvog dualističkog shvaćanja nužno za pripravu na brak i bračni život:
„Kako bismo izbjegli svako banaliziranje ili obeščašćivanje spolnosti, moramo poučavati da spolnost nadilazi čisto biološku razinu i zahvaća najdublje biće ljudske osobe. Spolna ljubav uistinu je ljudska samo ako je sastavni dio ljubavi kojom se muškarac i žena potpuno predaju jedno drugome sve do smrti. Takvo uzajamno darivanje moguće je jedino u braku… Ovo učenje mora biti temelj svakoga odgoja za spolnost i čistoću. Ono se mora prenositi roditeljima, koji imaju prvotnu odgovornost za odgoj svoje djece, kao i svećenicima i vjeroučiteljima koji s njima surađuju u ispunjavanju te odgovornosti.“
Zbog toga je Crkva uvijek naučavala – i uvijek će naučavati – da je masturbacija (KKC 2352) „po svojoj naravi teško neuredan čin”. Kada je počinjena uz puno znanje i potpun pristanak (KKC 1859), predstavlja smrtni grijeh (usp. KKC 1854–1864).
Prema tome, masturbacija nipošto nije nužna za ljudsko zdravlje. Naprotiv, osobito je štetna za čovjekovo moralno dobro. Osim toga, Bog nam daje svoju milost, posebno po sakramentima pomirenja i euharistije, kako bismo mogli nadvladati neuredne spolne želje. Crkva također pruža svoju potporu, a postoje i prirodni načini rasterećenja spolne napetosti, uključujući noćne polucije kod muškaraca.
Izvor: catholic.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
