Tijekom slavljenja svete mise svećenik spominje ime aktualnog pape i dijecezanskog biskupa na čijem se području misa slavi. Koja je svrha toga obreda i što znači da se sveta misa slavi u zajedništvu s njima?
Za mnoge vjernike spominjanje imena pape i biskupa tijekom mise uobičajen je dio liturgije o čijem se značenju rijetko razmišlja. Ipak, taj čin izražava jednu od najvažnijih istina o Crkvi – njezino jedinstvo.
Sveta misa – spomen-čin Kristove žrtve na križu
Da bismo razumjeli smisao ovoga obreda, najprije se treba prisjetiti što je sveta misa. Ona je spomen-čin Kristove žrtve na križu i njezino sakramentalno uprisutnjenje. U njoj je prisutan isti Krist koji je na križu jednom zauvijek prikazao samoga sebe Ocu kao žrtvu za spasenje svijeta.
On, naš Bog i Gospodin, samo je jednom prinio samoga sebe Bogu Ocu, umirući na oltaru križa radi ostvarenja vječnoga otkupljenja ljudi. Budući da njegovo svećeništvo nije trebalo prestati njegovom smrću, na Posljednjoj večeri, »one noći kad bijaše predan«, htio je svojoj ljubljenoj Zaručnici – Crkvi – ostaviti vidljivu žrtvu (kako to zahtijeva ljudska narav). Ona će uprisutnjivati krvnu žrtvu koja se jednom zauvijek ostvarila na križu, trajno čuvati njezin spomen kroz sva vremena te primjenjivati njezinu spasenjsku snagu za oproštenje grijeha koje svakodnevno činimo. (Tridentski sabor, DS 1740).
Katekizam Katoličke Crkve dodaje:
»Jedna je te ista Žrtva; isti je onaj koji se sada po službi svećenika prikazuje, koji je tada samoga sebe prinio na križu; razlikuje se samo način prinošenja.« (KKC 1367)
U svetoj misi sudjeluje cijela Crkva
Katekizam dalje objašnjava da u svakoj svetoj misi cijela Crkva sudjeluje u žrtvi svoje Glave, Krista:
»Crkva se zajedno s Kristom u cijelosti prikazuje i sjedinjuje s njegovim zagovorom kod Oca za sve ljude. U euharistiji Kristova žrtva postaje i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, trpljenja, molitve i rad sjedinjuju se sa životom, hvalom, trpljenjima, molitvama i radom Krista te s njegovim konačnim prinošenjem, i tako dobivaju novu vrijednost. Kristova žrtva, uprisutnjena na oltaru, daje svim naraštajima kršćana mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.« (KKC 1368)
To znači da u svetoj misi ne sudjeluju samo vjernici okupljeni u crkvi, nego i sveci na nebu, koje liturgija često spominje – prije svega Blažena Djevica Marija, koja je stajala pod križem za vrijeme Kristove krvne žrtve, kao i svi sveci koji već uživaju nebesku slavu. Crkva se također spominje duša u čistilištu, moleći za njihovo potpuno sjedinjenje s Bogom.
Štoviše, i oni vjernici koji zbog različitih razloga ne mogu osobno sudjelovati na svetoj misi mogu se s njom duhovno sjediniti prikazujući Bogu svoje molitve, rad, trpljenja i svakodnevne obveze. Lijep izraz takve duhovne povezanosti jest molitva poznata kao Dnevno prikazanje:
O Isuse, po Bezgrješnom Srcu Marijinu prikazujem Ti svoje molitve, radove, radosti i trpljenja ovoga dana u sjedinjenju s Presvetom žrtvom mise koja se slavi po svemu svijetu. Prikazujem ih za sve nakane Tvoga Presvetoga Srca: za spasenje duša, kao zadovoljštinu za grijehe i za jedinstvo svih kršćana. Prikazujem ih također na nakane naših biskupa i svih članova Apostolata molitve, a osobito na nakane koje ovoga mjeseca preporučuje naš Sveti Otac.
Valja ipak naglasiti da duhovno sudjelovanje u svetoj misi nije dovoljno za ispunjenje nedjeljne obveze. Nedjeljom i na zapovjedne blagdane vjernici su dužni osobno sudjelovati na svetoj misi.
Ime pape i biskupa kao znak jedinstva
Budući da u svakoj svetoj misi sudjeluje cijela Crkva, potreban je i vidljiv znak toga jedinstva. Zato svećenik tijekom euharistijske molitve spominje ime pape i dijecezanskog biskupa. Papa je, kao nasljednik svetoga Petra, vidljivi znak i temelj jedinstva cijele Crkve.
Dijecezanski biskup, pak, pastir je mjesne Crkve. On je odgovoran za liturgijski život svoje biskupije i njome upravlja kao nasljednik apostola. Premda svaki valjano zaređeni svećenik slavi svetu misu snagom sakramenta svetoga reda, a ne na temelju biskupova dopuštenja, on to uvijek čini u zajedništvu s mjesnim biskupom. Spominjanje njegova imena znak je zajedništva s mjesnom Crkvom.
Obred iz prvih stoljeća kršćanstva
To jedinstvo nije samo simbolična zamisao. Već se u prvim stoljećima kršćanstva izražavalo vrlo konkretnim obredom koji se nazivao fermentum. Tijekom papinske mise akoliti su odnosili male čestice posvećene hostije u ostale rimske crkve. Ondje bi svećenik, neposredno prije pjevanja Agnus Dei („Jaganjče Božji“), tu česticu stavio u kalež s Krvlju Gospodnjom, tiho izgovarajući riječi:
Haec commixtio Corporis et Sanguinis Domini nostri Iesu Christi fiat accipientibus nobis in vitam aeternam.
Odnosno:
Neka ovo sjedinjenje Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista nama koji ih primamo bude na život vječni.
Taj je čin izražavao da sve mise koje se slave u Rimu čine jednu Kristovu žrtvu te da su u zajedništvu s euharistijom koju slavi rimski biskup, odnosno papa.
Danas se običaj donošenja fermentuma u pojedine crkve više ne prakticira, ali je sam obred stavljanja čestice posvećene hostije u kalež ostao sastavni dio misnog slavlja.
Izvor: pch24.pl
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
