Čovjek našega vremena okružen je bezbrojnim glasovima. Dan započinje zvukovima koji ga bude i pozivima koji od njega nešto traže, a završava mnoštvom dojmova koji se talože u pamćenju a da pritom ne uspijevaju pronaći svoje mjesto u dubljem smislu njegova života.
Raspršen između obveza, susreta, briga i očekivanja, čovjek se lako navikne živjeti na površini stvarnosti, krećući se od jednoga poticaja do drugoga, od jednoga zadatka do sljedeće obveze, noseći u sebi tihu čežnju za mirom i nutarnjim skladom.
Dok trube suvremenoga svijeta neprestano pozivaju čovjeka prema novim sadržajima, novim iskustvima i novim željama, zvona Crkve stoljećima odjekuju kao poziv na povratak vlastitomu srcu. Njihov se zvuk ne nameće snagom niti nadglasava buku svijeta, strpljivo podsjećajući da se najvažniji susreti rađaju u dubini u kojoj čovjek susreće Boga. U odjeku toga poziva rađa se sabranost – polagani prijelaz iz svijeta raspršenosti u prostor susreta, iz buke prolaznosti u ozračje vječnosti koja čovjeka privlači ljepotom svoje blizine. U tom prostoru raspršeni se dijelovi života polako okupljaju oko onoga što je bitno, a svakodnevica otkriva dubinu, koju je buka svijeta često skrivala.
Svaka istinska sabranost u sebi nosi nešto od hodočašća. Poput hodočasnika kojemu se, što više odmiče od buke putova, sve jasnije otvara smisao njegova hoda, čovjek polako ulazi u prostor tišine i osluškivanja. Ondje otkriva Boga koji mu dolazi ususret, koji ga sabire iz raspršenosti svakodnevice i vodi prema punini života.
U svjetlu toga susreta, liturgijsko slavlje otkriva svoje otajstveno značenje. Sve što se u njemu događa upućuje prema stvarnosti koja ostaje skrivena očima, a ipak je stvarnija od svega što možemo dodirnuti. Liturgija dopušta čovjeku da, makar na trenutak, prepozna kako je njegovo postojanje obuhvaćeno Božjom prisutnošću koja prethodi svakom našem nastojanju i ostaje veća od svakoga našeg odgovora.
Upravo zato, liturgija ne udaljava čovjeka od života, nego ga vraća životu obnovljena pogleda. Tko je dopustio da ga dotakne ljepota svetoga, nosi u sebi drukčiji pogled na svijet i drukčiji odnos prema vremenu koje mu je darovano.
U euharistiji, izvoru i vrhuncu svega liturgijskog života Crkve, taj susret i ta preobrazba čovjekova pogleda dosežu svoju puninu. U njoj se vjernici okupljaju oko Krista koji ih sabire u jedno tijelo, hrane se kruhom života i već sada kušaju predokus gozbe pripravljene u punini njegova Kraljevstva. Sabranost koja započinje u tišini ljudske nutrine tako svoj vrhunac nalazi u euharistijskom zajedništvu Crkve i otvara pogled prema onoj punini života kojoj svaka liturgija teži, koju svako slavlje otajstveno naviješta i koja će se jednom u potpunosti očitovati u slavi Božjega kraljevstva.
Izvor: hilp.hr
Foto: Unsplash
