Kako raste nečije iskustvo kršćanskog života, a s njime i molitveni život, nastaje postojanije, osobnije i intimnije zajedništvo između vjernika i Boga. Molitva na ovoj razini je ono što Katekizam naziva „unutarnjom“ molitvom. Utemeljen na živom osjećaju Božje blizine pune ljubavi, ovaj oblik molitve nadilazi formalne riječi i koncepte i vodi do istinskog življenja u intimnom zajedništvu s Njim.
„Što je unutarnja molitva?“ pita Katekizam na početku dijela koji se bavi unutarnjom molitvom. I odgovara riječima preuzetima od svete Terezije od Isusa: to je jednostavno „blisko dijeljenje među prijateljima; to često znači odvojiti vrijeme da budemo sami s Njim za koga znamo da nas voli“ (Život, 8, 5). „Unutarnja molitva traži onoga ‘koga ljubi duša moja’ (Pjesma 1,7). To je Isus i u njemu Otac. Tražimo ga, jer željeti ga uvijek je početak ljubavi i tražimo ga u onoj čistoj vjeri zbog koje smo rođeni od njega i živimo u njemu. (Katekizam 2709).
„Unutarnja molitva je molitva Božjeg djeteta, grješnika kojemu je oprošteno i koji pristaje prihvatiti ljubav kojom je ljubljen te joj želi odgovoriti ljubeći još više. No, ujedno zna da je njegova uzvratna ljubav ona koju mu Duh razlijeva u srcu, jer sve je Božja milost. Unutarnja molitva jest smjerno i siromašno predanje u ljubljenu Očevu volju u sve dubljem jedinstvu s njegovim ljubljenim Sinom.“ (Katekizam 2712)
Ovaj oblik molitve može se dogoditi u određenim trenucima posvećenim molitvi ili u bilo kojem drugom trenutku. Ukratko, molitva je određena da obuhvati cjelokupnu ljudsku osobu – intelekt, volju i osjećaje – te da dopre do središta srca i promijeni njegova raspoloženja, oblikujući cijelo biće kršćanina, čineći svakog drugim Kristom (usp. Gal 2,20).
Izrazom „kontemplativci usred svijeta“ sveti Josemaría sažeo je jednu od bitnih značajki duha Opusa Dei: inzistiranje da obični kršćani, pozvani tražiti svetost usred svijeta, mogu dosegnuti puninu kontemplacije, a da ne moraju ostaviti po strani svoje svjetovno stanje. Sveti Josemaría je poučavao da su obični kršćani pozvani biti kontemplativni upravo u svom svakodnevnom životu i kroz njega, budući da kontemplacija nije ograničena na određene trenutke tijekom dana (vrijeme posvećeno izričito osobnoj i liturgijskoj molitvi, sudjelovanje u svetoj misi itd.), nego može obuhvatiti cijeli dan, sve dok ne postane stalna molitva, gdje duša „osjeća i zna da je pod Božjim pogledom punim ljubavi, cijeli dan“ (Prijatelji Božji, 307). Stoga je rekao: „Želio bih da se, u našoj današnjoj meditaciji odlučimo, jednom i za svagda, da moramo težiti tome da postanemo kontemplativne duše, na ulici, usred našeg rada, održavanjem stalnog razgovora s našim Bogom i ne prekidati ga nikad tokom dana. Ako želimo zaista biti odani sljedbenici našega Gospodina, ovo je jedini način.“ (Prijatelji Božji, 238)
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
