Mjesec dana nakon što je Venezuela bila pogođena razornim dvostrukim potresom, zemlja se suočava s drugom katastrofom: golemim i složenim zadatkom obnove.
Potresi koji su 24. lipnja pogodili zemlju prouzročili su smrt najmanje 4.118 ljudi, oštetili stotine zgrada i razotkrili duboku ranjivost države čiji su gospodarski i institucionalni kapaciteti već prije bili teško oslabljeni.
Prema procjeni koju je naveo dekan Fakulteta strojarstva i građevinarstva Katoličkog sveučilišta Andrés Bello u Caracasu, šteta se sada procjenjuje na gotovo 40 milijardi dolara.
Rani službeni podaci pokazali su da je diljem zemlje oštećeno 855 zgrada, od kojih se 189 potpuno urušilo. Oko osamdeset posto tih urušavanja bilo je koncentrirano u obalnoj saveznoj državi La Guaira.
Ipak, stvarni razmjeri uništenja vjerojatno su još veći. Analiza Ureda Ujedinjenih naroda za smanjenje rizika od katastrofa procijenila je izravnu štetu na približno 24 milijarde dolara za javne i privatne objekte te dodatnih 13 milijardi dolara za infrastrukturu. Ti iznosi odnose se samo na fizičko uništenje i ne uključuju neizravne gospodarske gubitke nastale zbog katastrofe.
Posebno teško pogođen bio je obalni pojas između Catia La Mara i Caraballeda.
Studija istraživačkog centra Anova Policy Research, provedena u suradnji s laboratorijem Microsoft AI for Good Research Lab, koristila je satelitske snimke visoke rezolucije i umjetnu inteligenciju kako bi analizirala pojedinačne zgrade.
Od 38.798 analiziranih stambenih objekata, njih 4.958 (12,8 %) pokazivalo je vidljiva oštećenja. Oko 2.654 zgrade (6,8 % ukupnog broja) klasificirane su kao teško oštećene ili potpuno uništene.
Procjenjuje se da je oko 73.500 ljudi živjelo u zgradama s određenim stupnjem oštećenja, dok je približno 37.600 ljudi boravilo u objektima s ozbiljnim strukturalnim oštećenjima ili urušavanjem.
Razaranje se ne može objasniti samo udaljenošću od epicentra. Prema stručnjacima za građevinarstvo, drugi potres, jačine 7,5 stupnjeva po rasjedu San Sebastián, izazvao je neuobičajeno veliko pucanje tla i snažno širenje energije duž obale u smjeru zapad–istok.
Geološki uvjeti dodatno su povećali opasnost. Velika urbana područja izgrađena su na dubokim aluvijalnim nanosima, ponegdje debljine između 50 i više od 100 metara, koji mogu pojačati seizmička gibanja i dovesti do ukapljivanja tla.
Starost i stanje građevina dodatno su povećali ranjivost stanovništva. Velik dio obalnog stambenog fonda izgrađen je između 1950-ih i 1980-ih godina, dok su godine nedovoljnog održavanja, neujednačena primjena seizmičkih standarda i nekontrolirano širenje gradnje povećali rizik.
Pouka je jasna: prirodna katastrofa može biti neposredni uzrok uništenja, ali razmjere ljudske tragedije također određuju odluke donesene mnogo prije nego što se tlo počne tresti.
Zato obnova Venezuele ne može jednostavno značiti ponovno izgraditi ono što se srušilo, na istim mjestima i prema istim pravilima.
Građevinski stručnjaci ističu četiri ključna prioriteta:
- plansko i selektivno preseljenje stanovništva,
- ojačavanje preživjelih građevina,
- donošenje suvremenih građevinskih propisa,
- uspostavljanje vjerodostojnog sustava financiranja i upravljanja.
Financijski izazov sam po sebi golem je. Procjenjuje se da bi obnova oštećene stambene infrastrukture uz obalni pojas stajala oko 2,37 milijardi dolara, što odgovara otprilike 2 do 3 posto nominalnog BDP-a Venezuele.
Ta procjena ne uključuje javnu infrastrukturu, osnovne usluge, gospodarske gubitke, rušenje nestabilnih objekata ni uklanjanje ruševina.
Stručnjaci upozoravaju da razmjeri štete nadilaze unutarnje financijske mogućnosti zemlje. Zbog toga će biti nužno međunarodno financiranje, posebni fondovi za obnovu te suradnja javnog i privatnog sektora.
Istodobno se i Katolička Crkva suočava s posljedicama katastrofe, ne samo kao zajednica koja pruža duhovnu utjehu, nego i kao institucija čije su vlastite zgrade i ustanove oštećene.
Od više od 100 crkava u Nadbiskupiji Caracas, najmanje 25 pretrpjelo je određeni stupanj oštećenja. U većini njih mise su premještene na otvoreni prostor zbog sigurnosnih razloga.
Generalni vikar nadbiskupije naglasio je da je prioritet zaštititi vjernike i ne izlagati ih nepotrebnoj opasnosti.
Među najteže pogođenim građevinama nalaze se:
- crkva svetoga Josipa od Ñaraulíja, gdje se urušio cijeli bočni zid lađe,
- crkva Gospe od Neprestane Pomoći u Pagüiti, zajedno s pripadajućom župnom školom,
- crkva Gospe od Milosrđa,
- Katedrala u Caracasu.
Od 25 oštećenih crkava smatra se da ih je između osam i deset teško oštećeno.
Problem nije samo vjerske naravi. Nekoliko tih građevina imaju status nacionalnih spomenika ili povijesne baštine. Njihova će obnova zahtijevati ravnotežu između sigurnosti, građevinske stabilnosti i očuvanja arhitektonske i kulturne memorije Venezuele.
Mjesec dana nakon katastrofe venezuelski biskupi smjestili su obnovu zemlje u širi moralni okvir.
U svojoj poruci pod naslovom „Samarijanci, svjedoci nade“, pozvali su na brzu i duboku obnovu koja će raseljenima omogućiti dostojne domove i posao, ali i duhovnu i psihološku pomoć.
Istodobno su upozorili da obnova ne smije postati prilika za korupciju, političku manipulaciju ili ponavljanje nemara koji je ranije ostavio ranjive skupine nezaštićenima.
Prirodne katastrofe, ističu biskupi, nije moguće spriječiti, ali javne institucije imaju dužnost pripremiti se za njih.
Proces obnove zato mora ispraviti prošle pogreške, a ne ih ponoviti.
Ovaj poziv posebno je važan u zemlji koja već pati od dubokih društvenih i gospodarskih teškoća. Biskupi naglašavaju da obnova ne smije zaboraviti druge skupine koje trpe siromaštvo i isključenost: političke zatvorenike, radnike i umirovljenike s iznimno niskim primanjima, bolesne i migrante.
Njihova poruka temelji se na prispodobi o Milosrdnom Samarijancu, ali nije poziv na pasivnu milostinju.
Biti „Samarijanac“ nakon potresa znači ući u patnju drugoga čovjeka i prihvatiti odgovornost za njegovo olakšanje.
Biskupi su pohvalili solidarnost običnih Venezuelaca, osobito siromašnih ljudi koje opisuju kao među prvima i najvelikodušnijim pomagačima.
Odali su priznanje i onima koji su riskirali vlastite živote tražeći preživjele u ruševinama, kao i domaćim i stranim spasiteljima te volonterima koji su prelazili granice kako bi pomogli.
Ta solidarnost postala je jedan od rijetkih znakova svjetla u katastrofi koja je razotkrila toliku institucionalnu slabost.
Biskupi su također odbacili pokušaje prikazivanja potresa kao Božje kazne.
U zemlji koja se pita gdje je Bog usred tolikog trpljenja, njihov je odgovor jasan: Bog je prisutan uz žrtve, ali i u onima koji im dolaze pomoći.
Izvor: zenit.org
Prijevod: M. Đ.
