Raymond Ray Martin stariji, veteran Američke kopnene vojske iz Drugoga svjetskog rata, pristupio je Katoličkoj Crkvi u 98. godini života.
Prije nego što ga je put doveo do Crkve u Tucsonu u Arizoni, Martin je služio na Okinawi u Japanu i na Filipinima, a potom je 27 godina radio kao policajac u Illinoisu.
Kada se đakon Jacinto Jack Trevino, zatvorski/bolnički kapelan i župni pomoćnik u Župi sv. Elizabete Ane Seton u Biskupiji Tucson, susreo s Martinom u prosincu 2025., zbližili su se zbog zajedničkog iskustva rada u policiji te su razgovarali o njegovoj supruzi i njezinoj vjeri.
„Ray je čudesan čovjek”, izjavio je Trevino za EWTN News. „Odmah smo ‘kliknuli’. Mnogo smo razgovarali o službi i zajedno se smijali“, kazao je ističući kako nije sve ostalo samo na šali, nego, kako su se bolje upoznavali, njihovi su razgovori postajali sve dublji.
„Ray je govorio o svojoj pokojnoj supruzi. Ispratio je kako je bila katolkinja te da je s njom odlazio na svetu misu i molio krunicu“, prisjetio se otkrivajući kako mu je onda rekao da nije kršten, a da bi želio postati katolik. Tada su započeli dublje razgovore o vjeri.
Ispostavilo se da je Martin već gajio duboku vjeru u Krista i Presvetu Euharistiju.
„Izrazio je iskrenu vjeru u Krista i u nauk Katoličke Crkve. Iskazao je vjeru u Euharistiju te važnost krštenja i krizme. Ray je rekao da je, iako sam nije bio katolik, uvijek molio pokajnički čin“, kazao je Jack.
Na pragu smrti – život
Đakon Trevino i otac Edson Elizarraras, župnik Župe sv. Kristofora u Marani (Arizona), osjetili su hitnost da Martinu podijele sakramente.
Martin je posljednjih godina preživio moždani udar, više padova i druge zdravstvene poteškoće, a u svibnju je, nakon još jednog moždanog udara, bio doslovno na rubu smrti.
„Začuđujuće, Ray se oporavio. Upravo je nakon tog moždanog udara jasno izrazio želju da postane katolik i primi sakramente kršćanske inicijacije“, rekao je Elizarraras.
Trevino i Elizarraras obratili su se biskupu s molbom da se ubrza podjeljivanje sakramenata jer je uobičajeno da kandidati za pristupanje Katoličkoj Crkvi prolaze kroz jednogodišnji ili dvogodišnji program kršćanske inicijacije odraslih primanja sakramenata.
„Iako se oženio katoličkom vjernicom i s njom vjerno odlazio na svetu misu do njezine smrti, đakon Trevino primijetio je da se Ray uvijek osjećao nedostojnim primiti sakramente, unatoč tome što je vjerovao u Boga”, rekao je Elizarraras dodajući kako je Ray prolio suze izražavajući svoju želju za katoličkom vjerom, povjerivši im kako je tijekom cijelog života molio pokajnički čin i krunicu. Što ga je đakon Trevino češće posjećivao, to mu je Ray postavljao više pitanja, pokazujući da je potpuno uvjeren i dragovoljno spreman primiti sakramentalnu milost.
Jedan od najvažnijih dana
Tako je za nadnevak određen 16. srpnja, a obred je održan u domu za starije i nemoćne u kojem je Martin boravio. Upravitelj doma postavio je transparente s križevima kako bi uredio dnevni boravak za to slavlje, naveo je Trevino.
Na dan slavlja, otac Elizarraras podijelio je Martinu sakramente prema skraćenom obredu kršćanske inicijacije, predviđenom za osobe u neposrednoj smrtnoj opasnosti.
„U trenutku kada sam mu prišao da ga pozdravim, počeo je plakati i smiješiti se; znao je da je ovo jedan od najvažnijih dana u njegovu životu. Dirljivo je bilo kada je na samom početku liturgije gospodin Raymond zamolio da mu pomognemo prići bliže malom, dostojanstvenom oltaru koji smo pripremili. Želio je sve jasno čuti i vidjeti Boga na djelu“, rekao je Elizarraras.
„Kada sam ga upitao: ‘Dragi brate Raymonde, tražio si krštenje jer želiš, kao što kršćani žele, imati život vječni… To je vjera kršćana. Ispovijedaš li je?’, odgovorio je odlučno: ‘Da, ispovijedam!’ i zaplakao od radosti”, prisjetio se Elizarraras.
„Tijekom cijeloga obreda ostao je iznimno sabran, smiješeći se i povremeno meditirajući zatvorenih očiju. Kada je došao trenutak za krštenje, otvorio je oči i prekrižio ruke na prsima, prepoznajući taj nadnaravni susret s Bogom“, otkrio je župnik.
Đakon Trevino opisao je taj dan kao „snagom ispunjen”. „Bio sam iznimno blagoslovljen što sam mogao ponizno sudjelovati i svjedočiti kako Krist, Zaručnik, izlijeva svoju ljubav i milosrđe kroz svoju Zaručnicu, Crkvu, u sakramentima za svoj narod”, rekao je Trevino.
Nakon obreda, proslavili su uz kolače i napravili planove o tome kako će Martin prakticirati svoju vjeru iz doma.
„Prvo što je upitao mene i moju suprugu Elenu bilo je kako može ponovno primiti svetu pričest budući da se ne može samostalno kretati kako bi odlazio na misu”, rekao je Trevino otkrivajući kako su mu obećali da će mu osobno donositi svetu pričest, a misu može pratiti putem TV-a.
Martin je zamolio i za medaljicu svetog Kristofora jer ju je „oduvijek želio imati”, a sveti Kristofor sada je i službeno postao njegov krizmani zaštitnik.
Bog je ljubav
Otac Elizarraras napustio je slavlje toga dana „s neizmjernom radošću i mirom”. „U Rayevu odgovoru na Božju milost vidio sam dušu koja uistinu oživljava”, rekao je Elizarraras koga je slavlje podsjetilo na misao iz enciklike Deus Caritas Est („Bog je ljubav”), koju je 2005. napisao papa Benedikt XVI.
„Biti kršćanin nije rezultat kakve etičke odluke ili kakve uzvišene ideje, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje nov obzor i odlučujući smjer”, rekao je Elizarraras, citirajući papu Benedikta.
„Za Raya je u 98. godini života ovaj sakrament bio upravo taj susret, koji je njegovim posljednjim danima podario veličanstveni novi obzor”, zaključio je.
Tjedan dana poslije, Trevinova supruga Elena, laikinja u crkvenoj službi, donijela je Martinu svetu pričest.
„Pročitala mu je evanđelje predstojeće nedjeljne mise, prispodobu o zakopanom blagu. Rekla je Rayu da je on poput čovjeka iz prispodobe koji je pronašao veliko blago“, rekao je Trevino poručujući kako je Ray bio iznimno sretan.
Izvor: nedjelja.ba
