Otac Dennis Mullens, 82-godišnji svećenik biskupije Superior u Michiganu, ne voli kada ga nazivaju „umirovljenim“ svećenikom. Radije kaže da trenutačno nema stalnu pastoralnu službu, što mu ostavlja više vremena za osobne interese. No i ti su interesi duboko povezani s njegovim svećeničkim pozivom.
Rado doručkuje s prijateljima i čita časopise za filateliste. Upravo je zahvaljujući jednom takvom časopisu uspio pronaći mjesto ukopa oca svojega prijatelja, njemačkog vojnika poginulog u Drugom svjetskom ratu. Donedavno je redovito slavio mise u okolnim župama, jer mnoge od njih bez pomoći „umirovljenih“ svećenika ne bi mogle osigurati nedjeljnu euharistiju.
Iako je niska rasta i već godinama boluje od Parkinsonove bolesti, otac Mullens svojom osobnošću ispunjava svaki prostor. Glas mu, unatoč blagom podrhtavanju, i dalje snažno odjekuje s propovjedaonice. Posebno rado propovijeda o Svetoj Obitelji te poziva muškarce da ozbiljno shvate svoje poslanje muževa i očeva: da štite svoje obitelji i domove od svega što ugrožava njihov mir, jedinstvo, međusobnu ljubav i vjernost Bogu, Ocu svih ljudi. Podsjeća ih da nisu odgovorni samo za tjelesni život djece koju su donijeli na svijet, nego i za njihove duše.
Već više od dvadeset godina govori i o još jednoj temi koja mu je posebno na srcu – posvojenju. Nije rijetkost da ga tijekom propovijedi ili predavanja obuzmu emocije dok govori kako se nitko ne može nazivati zagovornikom života ako nije spreman postaviti pitanje: „Ima li za još jedno dijete mjesta za našim obiteljskim stolom?“
Godine 2020. osnovana je Inicijativa za posvojenje oca Dennisa Mullensa, koja je započela s početnim iznosom od 1.000 dolara, darovanim Vijeću Kolumbovih vitezova broj 2137 u Rice Lakeu.
Ako doista cijenimo život nerođene djece…
Otac Mullens godinama je propovijedao o posvojenju i govorio o njemu na susretima Kolumbovih vitezova diljem savezne države. Još prije nego što je ukinuta presuda Roe protiv Wadea, neumorno je ponavljao:
„Katolička Crkva mora ozbiljno stati iza posvojenja. Točka.“
U razgovoru za Aleteiju rekao je da se osjeća duboko poniznim svaki put kada upozna obitelj koja je, uz pomoć ovoga fonda, uspjela posvojiti dijete.
„Neizmjerno me dirne velikodušnost tih obitelji koje primaju djecu, često i onu s posebnim potrebama.“
Posebno mu je na srcu posvajanje djece iz sustava udomiteljstva. Često govori kako je imao neprocjenjiv dar odrastati u domu punom ljubavi, uz divne roditelje. Zato ga posebno boli kada čuje za djecu koja nikada ne stignu ni raspakirati svoj kovčeg jer neprestano sele iz jedne udomiteljske obitelji u drugu.
Prisjetio se čovjeka koji je nakon jednoga njegova predavanja ustao i ispričao kako je prije posvojenja živio u čak sedamnaest različitih udomiteljskih obitelji.
Govoreći na državnoj skupštini Kolumbovih vitezova Wisconsina 2022. godine, otac Mullens izjavio je da je posvojenje „pitanje društvene pravednosti“ te da bi trebalo postati „uobičajen dio života svake obitelji, čak i kada već ima vlastitu biološku djecu.“
Ponovno je postavio pitanje koje godinama upućuje obiteljima:
„Ako imamo stabilan dom i osnovne mogućnosti za brigu o djetetu, zašto ne bismo otvorili svoje srce i svoj dom još jednom djetetu?“
Na to pitanje odgovara i sam:
„S obzirom na današnju veličinu većine obitelji, odgovor je uglavnom – da.“
Na mrežnim stranicama inicijative objašnjava kako se ređenjem odrekao tjelesnog očinstva, ali ga je svećenička služba dovela u kontakt s mnogom „odbačenom“ djecom koja odrastaju u nestabilnim udomiteljskim okolnostima. Sluša i priče o djeci pobačenoj zato što su njihove majke vjerovale da nemaju drugoga izbora. Istodobno vidi koliko bi obitelji, kada bi bile spremne na veću velikodušnost, mogle pružiti toj djeci ono temeljno što im pripada – ljubav i sigurnost.
„Posvojenje bi trebalo biti odgovor Crkve nakon ukidanja presude Roe protiv Wadea. Ako doista tvrdimo da cijenimo život nerođene djece, onda moramo biti spremni i brinuti se za njih.“
Konkretna pomoć obiteljima
Do veljače 2026. godine inicijativa je prikupila više od 130.000 dolara kako bi obiteljima olakšala troškove posvojenja. Iako se taj iznos možda ne čini velikim, njegova je vrijednost nemjerljiva za djecu koja su zahvaljujući toj pomoći pronašla svoj dom.
Fondom upravljaju mjesni Kolumbovi vitezovi. Financijska sredstva dodjeljuju se obiteljima kako bi lakše podmirile početne troškove posvojenja, ali pomoć ne staje samo na novcu. Članovi inicijative prate obitelji tijekom cijelog procesa i pružaju im duhovnu potporu.
Fond je lijep primjer katoličkog načela supsidijarnosti – mjesni vjernici pomažu mjesnim obiteljima koje žele posvojiti dijete. Većina sredstava namijenjena je obiteljima u biskupiji Superior, ali pomoć je pružena i nekim obiteljima iz susjedne biskupije La Crosse. Cilj je proširiti djelovanje na cijeli Wisconsin.
Otac Mullens rekao je da bi volio kada bi svaka područna zajednica Kolumbovih vitezova imala svoj fond za pomoć posvojenju i osobu koja bi njime upravljala. Realnije očekuje da barem jedno vijeće u svakoj regiji prihvati tu inicijativu.
„Računamo na dugoročnu suradnju“, dodao je.
„Ne želimo biti jedini fond niti jedino rješenje. Želimo da posvojenje postane stvarna i trajna pastoralna služba u svakoj mjesnoj zajednici.“
Godine 2023. uz državnu cestu broj 63 na sjeverozapadu Wisconsina postavljen je veliki reklamni pano kojim se promiče fond. Iste godine organizirana je i humanitarna biciklistička vožnja duga gotovo 650 kilometara u suradnji s Markom Scotchem, promicateljem darivanja bubrega i članom Kolumbovih vitezova. Cilj je bio prikupiti sredstva, ali i ukloniti predrasude povezane s posvojenjem. Događaj je popratilo više svjetovnih medija.
Jeff Pierce, rizničar fonda i blizak prijatelj oca Mullensa, ispričao je kako često govori o posvojenju. Na pitanje osjeća li zbog toga nelagodu, odgovorio je:
„Zašto bih? Da me tražite da govorim o pobačaju, to bi mi bilo neugodno.“
Dodaje kako je važno ukloniti svaku stigmu koja još uvijek prati posvojenje. Roditelje koji svoju djecu povjeravaju posvojiteljskim obiteljima naziva pravim herojima.
Poziv obiteljima i Crkvi da otvore svoja srca
Otac Mullens priznaje da se ne boji izazvati obitelji da razmisle o posvojenju, premda to uvijek nastoji učiniti s ljubavlju. Jeff Pierce dodaje da njihov najveći izazov nije potaknuti ljude da otvore svoje novčanike, nego svoja srca.
Obojica su svjesni koliko je postupak posvojenja dug i zahtjevan. Potrebni su brojni razgovori, procjene, eseji i detaljna provjera obiteljskih prilika. Zato nastoje pratiti i ohrabrivati obitelji tijekom cijelog procesa, a prijavu za dodjelu potpore učinili su što jednostavnijom.
„Trudimo se ostati uz njih od prvoga kontakta pa sve do završetka posvojenja. Redovito ih kontaktiramo i činimo sve što možemo kako bismo ih ohrabrili na emocionalnoj i psihološkoj razini te ih potaknuli da ustraju.“
Prema njegovu mišljenju, crkveni čelnici još uvijek ne čine dovoljno kako bi poduprli posvojenje.
„Imamo mnogo inicijativa protiv pobačaja, ali kada bismo spasili svako dijete od pobačaja, bi li Crkva doista bila spremna prihvatiti i zbrinuti svu tu djecu?“
Ističe kako postoje molitvene inicijative, Mjesec poštovanja života i Hod za život, ali postavlja pitanje:
„Gdje je mjesec posvećen posvojenju? Gdje je hod za posvojenje? Koja je biskupija objavila pastoralno pismo o posvojenju?“
Jeff Pierce ponovno naglašava da su najtužnije sudbine one starije djece i djece s posebnim potrebama.
„Posvojiti novorođenče obično nije teško. Ali djevojčice starije od trinaest godina i dječaci stariji od jedanaest vrlo teško pronalaze posvojiteljske obitelji. Ljudi jednostavno nisu spremni uložiti trud kako bi pomogli upravo toj djeci.“
Otac Mullens sa žalošću primjećuje da u medijima vidi više od dvadeset reklama koje potiču udomljavanje pasa i mačaka prije nego što ugleda i jednu ili dvije koje promiču posvojenje djece.
Svjestan je da je posvojenje tek početak. Obiteljima je potrebna trajna pomoć, bilo da posvajaju dijete iz sustava udomiteljstva ili novorođenče kroz otvoreno posvojenje. Potrebna im je financijska, emocionalna i psihološka potpora.
Na kraju zaključuje:
„Ovo je teška tema, ali svijetu je prijeko potrebna. Nažalost, svijet na nju još uvijek ne odgovara.“
U njegovoj matičnoj saveznoj državi Wisconsinu između 1.400 i 1.500 djece čeka posvojenje.
„Usporedite taj broj s brojem katoličkih župa u državi. Kada bi svaka župa pomogla da samo jedno dijete pronađe obitelj, taj bi se popis gotovo u cijelosti mogao isprazniti. U Sjedinjenim Američkim Državama oko 116.000 djece može biti posvojeno bez ikakvih pravnih zapreka. Zašto ne možemo pronaći način da svako od njih dobije dobar dom?“
Na kraju dodaje:
„Svako dijete zaslužuje dobrog oca i dobru majku.“ Pod riječju dobar ne misli na savršenstvo.
„Nijedno dijete ne rađa se kao anđeo, ali dobar dom najbolje je mjesto na kojem može rasti i razvijati se.“
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
