Petar Berislavić (oko 1475. – 20. svibnja 1520.) bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih vojskovođa i crkvenih dostojanstvenika s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Istovremeno ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te vesprimski biskup, Berislavić je cijeli svoj zreli život posvetio obrani preostalih hrvatskih zemalja od osmanskih upada koji su tada već bili progutali golem dio Balkana. Pobijedio je Osmanlije u nizu bitaka — najslavnija je Bitka na Dubici (1513.) — ali je na kraju poginuo u zasjedi u klancu kraj Plješevice 20. svibnja 1520.
Njegova smrt, u razmaku od samo pet godina nakon što ga je papa Lav X. proglasio štitom kršćanstva, simbolizirala je ne samo gubitak izvanrednog vojskovođe, nego i slutnju apokalipse koja je za Hrvatsku nastupila već 1526. godine s Bitkom na Mohačkom polju, svega šest godina nakon njegove pogibije. Početak 16. stoljeća bio je za Hrvatsko Kraljevstvo doba egzistencijalne krize bez presedana. Osmanska ekspanzija, koja je od pada Carigrada 1453. ubrzala prema zapadu i sjeveru, do 1490. je već progutala veći dio Bosne (pala je 1463.), Hercegovine i slavonskog zaleđa.
Hrvatska svedena na “ostatke ostataka”
Hrvatska je bila svedena na tanki pojas teritorija koji su suvremenici gorko nazivali „ostatcima ostataka“ – reliquiae reliquiarum – negdašnjeg Kraljevstva. U takvim uvjetima, obrana nije bila vojni projekt sa strateškim opcijama: bila je stvar preživljavanja. Svaki klanac, svaka utvrda, svaki skup konjanika koji je mogao dočekati turski akindžijski odred u zasjedi bio je dragocjen. Nije bilo rezervi, nije bilo obilnih financija iz Beča ni Ugarske, nije bilo razrađene logistike. Bila je samo volja, iskustvo i rijetko genijalni pojedinac koji je znao od ničega napraviti obranu.
Petar Berislavić bio je takav pojedinac. No razumjeti ga znači razumjeti cijeli taj kontekst: tko su bili Osmanlije s kojima se borio, kako je izgledala tadašnja Hrvatska, što je značilo biti ban u to doba, i zašto je njegova pogibija bila toliko simbolički razorna za moral nacije koja je već bila na koljenima. Pad Bosanskog Kraljevstva 1463. bio je za Hrvatsku i Ugarsku udarac koji se ne može pruveličati. Bosna nije bila samo susjedna zemlja, bila je prirodna tampon-zona i dubinska obrambena linija prema Balkanu. Kada je sultan Mehmed II. Osvajač u roku od nekoliko tjedana slomio bosanski otpor i pogubio zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Ključu, otvorile su se kapije za duboke osmanske prodore prema Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji.
Osmanski vojni stroj bio je u to doba na vrhuncu organizacije i ofenzivnog kapaciteta. Janjičarske pješačke postrojbe – disciplinirana, profesionalna vojska bez premca u ondašnjoj Europi – davale su mu udarnu snagu u opsadama. Akindžije, lake konjičke postrojbe bez pravilnog stroja, provodile su brze, duboke prodore koji nisu ciljali na osvajanje tvrđava, nego na pljačku, spaljivanje usjeva, zarobljavanje stanovništva za roblje i psihološki teror koji je praznio krajeve pred formalnim osvajanjem.
Pokušaj zaustavljanja Osmanlija
Taj dvojni mehanizam, akindžijski teror koji prethodi formalnoj opsadnoj vojsci, bio je izvanredno učinkovit u razbijanju otpornog kapaciteta obrambenih zemalja. Bitka na Krbavskom polju 9. rujna 1493. bila je drugi veliki udarac. Hrvatska i ugarska vojska pod zapovjedništvom hrvatskog bana Emerika Derenčina pokušala je zaustaviti osmansku vojsku na povratku iz pljačkaškog pohoda prema Kranjskoj. Rezultat je bio katastrofa: hrvatska vlastela je gotovo u potpunosti uništena, poginulo je između dva i tri tisuće konjanika, a ban je zarobljen. Ta je bitka paralizirala obrambeni kapacitet hrvatskog plemstva i otvorila put stalnim osmanskim upadima u Slavoniju i Hrvatsku kroz idućih četvrt stoljeća. Do 1510-ih godina, velik dio Like, Krbave i dalmatinskog zaleđa bio je praktički opustošen. Stanovništvo se selilo prema sjeveru i zapadu: u Kranjsku, prema Rijeci i Trstu, ili u Vojnu krajinu koju su Habsburgovci počeli organizirati kao obrambeni kordon.
Izvor: povijest.hr
