Razumijem da je dovođenje samoga sebe u blisku prigodu za grijeh grešno, ali teško mi je to shvatiti u osobnom, konkretnom smislu.
Primjerice, kada odem u kuću svojih bake i djeda, često se u mojoj prisutnosti počnu događati ogovaranje, ocrnjivanje i klevetanje. Budući da to znam, znači li to da je za mene grijeh otići k baki i djedu jer bi to za mene mogla biti prigoda za grijeh? Očito nije samo po sebi zlo otići u kuću svojih bake i djeda, kao što bi bilo otići u nepristojan klub, ali postaje li to sada zlo zbog okolnosti?
Drugi primjer je igranje videoigara s mojim rođakom. On mi je najbolji prijatelj kojega sam prije viđao gotovo svaki dan, ali sada, budući da živi izvan grada, jedini način na koji možemo razgovarati i družiti se jest preko videoigara. Ponekad tijekom razgovora s njim upadnem u grijeh, bilo kroz ogovaranje, nepristojne šale ili nešto slično. Je li i to bliska prigoda za grijeh i je li onda grijeh igrati videoigre s mojim rođakom?
Ovo pitam zbog ova dva primjera jer, ako bi za mene bio grijeh viđati baku i djeda ili igrati videoigre s rođakom, to bi značilo da moram ukloniti načine povezivanja sa svojom obitelji, što bi mi potpuno promijenilo život i pomalo me plaši. Ne mogu zamisliti da više ne odlazim baki i djedu ili da više ne razgovaram sa svojim rođakom i najboljim prijateljem.
Odgovara o. Edward McIlmail, LC:
Dobro je što postavljate ova pitanja. To pokazuje da slušate svoju savjest.
Rješenje ovdje nije prekinuti odnose sa svojim rođacima. To nije ni praktično ni poželjno. Imamo prirodnu potrebu živjeti u nekoj zajednici, a to najčešće započinje upravo u obitelji.
S druge strane, rješenje nije ni biti pasivan ili dopustiti da razgovori skliznu u negativnost.
Umjesto toga, rješenje uključuje aktivan pristup i nastojanje da promijenite smjer razgovora.
Kada razgovori počnu postajati negativni, pokušajte ubaciti neku pozitivnu primjedbu. Naprimjer, recite nešto lijepo o osobi koju se kritizira. Ili usmjerite razgovor na neku drugu temu. I, naravno, nikada nemojte sami započinjati ogovaranje ili nepristojne šale.
Ako to budete dovoljno često činili, ljudi će početi primjećivati što se događa. To bi ih moglo potaknuti da ponovno razmisle o temama o kojima razgovaraju.
Ogovaranje, ocrnjivanje i kleveta – kakav god oblik negativnosti imali – kiseline su koje mogu nagrizati obitelji, zajednice pa čak i narode.
Katekizam Katoličke Crkve u broju 2477 kaže:
„Poštovanje ugleda osoba zabranjuje svaki stav i svaku riječ koja im može nanijeti nepravednu štetu. Kriv je:
– za prenagljen sud onaj koji, čak i prešutno, bez dovoljnog temelja drži moralnu krivnju bližnjega istinitom;
– za ogovaranje onaj koji bez objektivno valjanog razloga otkriva tuđe pogreške i nedostatke osobama koje za njih nisu znale;
– za klevetu onaj koji riječima protivnim istini nanosi štetu ugledu drugih i daje povod lažnim sudovima o njima.“
Jedna od definicija ogovaranja jest: „Izvještaj (često zlonamjeran) o ponašanju drugih ljudi.“
Malo ljudi shvaća koliko takvi grijesi mogu biti ozbiljni jer oni mogu uništiti nečiji dobar glas.
Usmjeravanje razgovora prema zdravijim temama posebno bi koristilo u odnosu s vašim rođakom. Pretpostavlja se da je bliže vašoj dobi, pa imate veću mogućnost utjecati na situaciju. To je trenutak kada možete i trebate živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima.
Ako bude potrebno, razmislite o iskrenom razgovoru s njim. Možete mu reći da vam je žao što ste ga prije povlačili u loše razgovore i da je takvo ponašanje vrijeđalo Boga.
To bi moglo iznenaditi vašeg rođaka, ali bi ga moglo i potaknuti na dobro. U svakom slučaju, jasno ćete mu pokazati smjer kojim želite ići. Barem će znati kakav je vaš stav.
Općenito, razvijanje navike da dobro govorite o drugima bit će vam od velike koristi i donijet će slavu Bogu. A davanje slave Svevišnjemu upravo je svrha duhovnoga života.
Izvor: regnumchristi.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
