Pas je upao u zamku — okružili su ga vukovi: gladni, bijesni, spremni da ga raskomadaju. Već su zgrčili zube kad pas progovori:
– Ne ubijajte me. Mogu vam biti od koristi. Pokazat ću vam staze do stada, pomoći ću vam u lovu.
Vukovi se iznenadiše — rijetko žrtva tako progovori. Sažališe se. Primiše ga kod sebe.
I pas je služio vjerno, predano — kako samo zna onaj tko pamti da je trebao umrijeti, a podarena mu je milost.
Dvije godine živjeli su zajedno. Zajedno su prolazili noć, zajedno tražili hranu, zajedno se vraćali na počinak. Nitko ne bi rekao da pas nije jedan od njih.
A onda je došla zima — oštra, nemilosrdna. Zemlja se smrzla, nestalo je plijena, srca otvrdnula. I tada vukovi pogledaše psa… i ne vidješe druga, ne brata — nego meso.
Požderali su ga. Zakopali kosti. Postavili nadgrobni spomenik. I dugo razmišljali što da na njemu napišu.
„Od prijatelja“? Ne odgovara. Prijatelji ne jedu svoje.
„Od neprijatelja“? Ali ipak su dvije godine živjeli kao obitelj…
Pa su napisali:
„Od suradnika.“
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
