Pavlini su monaški Red koji je nastao u XIII. st. u Mađarskoj i Hrvatskoj, okupljanjem rapršenih pustinjaka u redovničku zajednicu. Red se ubrzo proširio čitavom srednjom Europom. Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda. 1972. g. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko, kod Karlovca.
Pavlini su prepoznatljivi po specifičnom bijelom habitu, koji se sastoji od tunike, bijelog pojasa, škapulara i kapuce te krunice i bijele kapice, pileolusa. Takav habit uveo je 1341. generalni prior reda Nikola Nijemac, kako bi podsjećao da svaki pavlin mora živjeti anđeoskim životom. Prije toga pavlini su nosili habite istoga kroja, ali sivo-smeđe boje. Habit se dobiva na oblačenju, tzv. investituri koja se odvija u sklopu novicijata, prve i pripremne godine pavlinskog života.
Odluka iz najranije povijesti reda ne dozvoljava da se ni jedan pavlin uzdigne na čast oltara. Ne znači to da pavlini nemaju svojih svetaca, živi sveci i danas ispunjavaju naše samostane. Sukladno pustinjačkom duhu pavlini ne žele biti poznati svijetu nego samo Bogu. Isto tako svaki pavlin mora biti svet, ne samo onaj koji je poznat kao svet. Kroz povijest bilo je vrlo mnogo braće koja su bila nazivana blaženima, a njihovi životopisi su sakupljeni u posebnu knjigu koju se nije mogla naći izvan samostana. Zadnji brat koji je trebao biti proglašen blaženim je o. Romuald Klaczynski kao žrtva nacističkog režima u logoru Dachau, na molbu reda izbrisan je s liste 108. blaženih mučenika nacističkih logora, iako je preminuo na glasu svetosti.
