Uz stigmu koja okružuje mentalne bolesti, mnogi kršćani prilično su uvjereni da su njihove poteškoće s mentalnim zdravljem posljedica vlastita grijeha, nazivajući depresiju „neuspjehom u nadi” i tvrdeći da se mentalna bolest može ukloniti molitvom.
Srećom, to nije katoličko stajalište. Crkva razumije da zdravstvene poteškoće imaju mnoge uzroke, da su tretmani poput terapije i lijekova često nužni te da oni koji trpe ni na koji način nisu manje sveti od onih koji ne trpe. To vrijedi i za mentalno i za tjelesno zdravlje.
No oni koji žive s mentalnom bolešću ne shvaćaju uvijek da nisu sami u svojoj borbi; iako su mnogi sveci živjeli prije nego što su postojale suvremene metode za dijagnosticiranje mentalnih poremećaja, imamo i one koji su očito patili od mentalnih bolesti. U ovom vremenu, kada se mnogi s mentalnim zdravljem bore više nego inače, pomaže znati da postoje sveci koji nam mogu pomoći svojim zagovorom.
Sveti Oscar Romero (1917.–1980.) cijeli se život borio sa skrupuloznošću, a kad je imao 49 godina, psihijatar mu je dijagnosticirao opsesivno-kompulzivni poremećaj. Već kao svećenik, Romero je imao poniznosti podvrgnuti se psihoanalizi i potražiti savjetovanje u vrijeme kada se o mentalnim bolestima govorilo jedva čujno. S OKP-om se nosio cijeloga života, uključujući i tijekom svoje službe nadbiskupa, boreći se za prava potlačenih, zbog čega je na kraju i ubijen.
Časni Rutilio Grande (1928.–1977.) odrastao je u siromaštvu u Salvadoru prije nego što je stupio u isusovački red. Tijekom formacije borio se s mentalnim poteškoćama, suočavajući se s kroničnom tjeskobom i skrupuloznošću prije svojega prvog živčanog sloma. Tada mu je dijagnosticirana katatonična shizofrenija, stanje koje je često prolazno, ali je vjerojatno bilo posljedica godina tjeskobe i traume. Dvaput je bio hospitaliziran zbog iste bolesti, ali mu je bilo dopušteno nastaviti formaciju. Zaređen je za isusovačkog svećenika, no i dalje je patio od tjeskobe i skrupuloznosti, zbog čega je odlazio na savjetovanje. Bio je zagovornik siromašnih unatoč prijetnjama vlasti i zbog svoga je djelovanja ubijen.
Sveta Alfonsa Muttathupadathu (1910.–1946.) bila je siro-malabarska redovnica u Indiji koja je veći dio života živjela s kroničnom bolešću. Kada je provalnik ušao u njezinu ćeliju u samostanu, bila je toliko traumatizirana tim iskustvom da je doživjela živčani slom. Izgubila je pamćenje i sposobnost čitanja i pisanja te je gotovo godinu dana živjela s amnezijom kao posljedicom šoka. Nakon što je primila bolesničko pomazanje, ozdravila je od onoga što se čini kao posttraumatski stresni poremećaj, ali je nekoliko godina kasnije preminula.
Blaženi Enrico Rebuschini (1860.–1937.), talijanski kamilijanski svećenik, cijeli je život živio s depresijom. Doživio je nekoliko depresivnih epizoda koje su zahtijevale hospitalizaciju, u dvadesetima, tridesetima pa čak i u šezdesetima. Tijekom života nastavio je patiti od depresije, no to nije utjecalo na njegov vedar karakter, koliko god ga to možda privatno koštalo.
Službenica Božja Rose Hawthorne Lathrop (1851.–1926.) bila je njujorška pripadnica visokog društva kada je rodila svoga prvog sina Francisa. Nakon poroda patila je od postporođajne depresije i psihoze, do te mjere da joj je dijete bilo oduzeto, a ona je nekoliko mjeseci provela u ustanovi. Nakon liječenja mogla se vratiti kući, znatno oporavljena. Kasnije, nakon smrti mladog sina i rastave od supruga alkoholičara, počela je njegovati siromašne. Nakon smrti otuđenog supruga osnovala je dominikansku redovničku zajednicu posvećenu njezi bolesnika.
Sveti Albert Chmielowski (1845.–1916.) bio je poljski revolucionar, potom poznati slikar, prije nego što je napustio slavu i osnovao franjevačku zajednicu za služenje siromašnima. Prije osnivanja reda stupio je u isusovce; tijekom novicijata doživio je živčani slom i bio hospitaliziran. Devet mjeseci proveo je u psihijatrijskoj bolnici, s dijagnozama „hipohondrije, melankolije, religioznog ludila, tjeskobe i psihičke preosjetljivosti”. I nakon otpusta ostao je melankoličan i šutljiv, no jednoga dana (16 mjeseci nakon početka krize) iznenada je ustao, otišao iz grada na ispovijed i pričest te se vratio u izvrsnom raspoloženju. Za razliku od mnogih koji se bore s mentalnim bolestima, čini se da više nikada nije patio od depresije.
Postoje i drugi, naravno, poput svetog Louisa Martina, čija je demencija u kasnijoj dobi uzrokovala halucinacije i paranoju, zbog čega su ga kćeri morale smjestiti u psihijatrijsku bolnicu na nekoliko godina.
Iako bez službene dijagnoze, blaženi Sebastian Valfré bio je progonjen uvjerenjem da je osuđen na propast, a sveta Ivana Franješka de Chantal cijeli je život iskusila sumnje i depresiju, potaknute smrću supruga. Priče o svetoj Flori iz Beaulieua i svetoj Mariji Magdaleni de’ Pazzi također upućuju na to da su se borile s depresijom.
Časni Matt Talbot bio je alkoholičar, dok je sveti Marko Ji Tianxiang bio ovisan o opijumu. Čak se čini da je i sveti Albert Veliki na kraju svojega briljantnog života imao Alzheimerovu bolest. Nitko od njih nije bio kriv za svoje mentalno stanje. I dok su neki tijekom života bili oslobođeni svojih poteškoća, svi oni sada žive vječno bez tjeskobe, prisila i trauma.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
