Kako da odlazak na misu s malom djecom postane i vama i njima ugodnije, smislenije i potpunije iskustvo?
Kao katolički roditelji svjesni smo da je bitno da s djecom od početka njihova života prisustvujemo svetoj misi. Za to nam i ne treba neki poseban nalog jer znamo da je misa, to jest sakrament euharistije, središte našega kršćanskog života. Života ne samo u nekom idealnom i duhovnom smislu, nego u najdoslovnijem smislu riječi – cijeli nas život, sa svim njegovim mukama i radostima, sažima se te pronalazi svoj izvor i cilj u tih sat vremena nedjeljne mise. Naš osobni život, naš obiteljski život, kao i život naše djece. I dok su djeca još mala, u prvim godinama njihova života, sve je to još u našim rukama. No kada malo porastu, steknu motoričku samostalnost i razviju vlastitu volju, misa s djecom postaje sve veći izazov. Mnogi roditelji u tome trenutku možda i odustanu i odgode odlaske na misu za neko sretnije vrijeme u budućnosti.
Možda je najbolje početi upravo od te okolnosti – vaše dijete ima svoju osobnost i ne dajte da vas usporedbe s drugom djecom obeshrabre. Ustvari, najbolje je ne uspoređivati. Mogli biste se pitati zašto djeca obitelji iz klupe slijeva tako mirno odslušaju cijelu misu, dok vaše dijete nema mira niti na minutu. Za početak, treba u tome vidjeti nešto dobro. Vaše je dijete živo, znatiželjno, u razdoblju je snažnog tjelesnog i kognitivnog razvoja i teško mu je mirno sjediti na mjestu. To je dobro, dijete vam je zdravo i zahvaljujte Bogu na tome.
Prvo je pitanje trebamo li za nedjeljne mise s djetetom ući u crkvu ili ostati na sigurnoj udaljenosti u crkvenom dvorištu, zajedno s mnogim drugim roditeljima i njihovom djecom koja se igraju na tlu. Naš će savjet biti vođen jednostavnim načelom, primjenjivim na cijeli život, a ne tek na djetinjstvo: što bliže oltaru. Idite s djetetom što bliže oltaru. Na oltaru se odvija središte misnoga događaja, od kada počinje sveta misa, sve se prenosi na oltar. Svećenik predstavlja Isusa, On je prisutan u njegovoj osobi, poljubac oltara nakon ulazne procesije na samom početku mise samo je jedan od bogatih znakova liturgijskoga jezika – o kojemu ćemo još govoriti – kojim se iskazuje čast i dobrodošlica našemu Gospodinu.
Osim toga, pokušajte se spustiti na dječju razinu, gledati njihovim očima. Što ste dalje od oltara, to je ispred vas više ljudi i djeca, ako ih vi ne podignete, u pravilu ne vide ništa osim leđa drugih ljudi. A to nije jako zabavno. Otvorite djetetu crkveni svijet. On je u našim katoličkim crkvama, čak i danas kad one najčešće više nisu barokne, bogat i lijep. Djetetu su potrebni doživljaji, poticaji, podražaji. Pustite ga da gleda, dotiče, kreće se, miriše. Tako se otvara životno bogatstvo i tako ono ulazi u malenu dušu. Ne bojte se tuđih pogleda i komentara. Danas su ljudi općenito svjesni da djecu treba pustiti Gospodinu, prema onoj evanđeoskoj „Pustite malene k meni“ (Mk 10, 14). Sigurni smo i prema iskustvu znamo da velika većina svećenika dijeli taj pogled jer oni, na kraju krajeva, predstavljaju toga istog Isusa Krista.
Prvi je znak s kojim će se dijete susresti na ulasku u sveti prostor tišina. To je sveta tišina koja govori da prelazimo prag zemaljske stvarnosti i ulazimo u prostor one nadzemaljske, nadnaravne, duhovne stvarnosti, koja je, jasno, predstavljena svojim konkretnim tvarnim znakovima. Maleno je dijete iznimno sposobno udubiti se u tišinu, kao što pokazuje pedagoški rad Marije Montessori. Dijete će vjerojatno i bez vaše pomoći s vremenom otkrivati taj smisao tišine, a vi ga nastojte određenim gestama, kad je to potrebno, upućivati na taj smisao. Tišina je vrlo znakovita i smislena u mnogim trenutcima svete mise, i svećenici znaju kako i kada naglasiti taj smisao.
Neposredno nakon toga početnog susreta sa svetim prostorom, slijedi prvi opipljivi znak s kojim će se djeca susresti i koji držimo bitnim: znak križa s blagoslovljenom vodom iz škropionice na ulazu. Taj je simbol vrlo dubok i on svakoga vjernika na ulasku u crkvu podsjeća na njegovo krštenje. To je znak kojim na neki način obnavljamo svoju krsnu pripadnost Kristu i Crkvi. Naravno da će do toga smisla dijete dolaziti postupno i tek s vremenom. Ipak, i ono donekle može zahvaćati tu stvarnost, napose ako ju poveže s konkretnim znakom križanja – mi smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To znači da pripadamo Božjem životu, stvarnosti Presvetoga Trojstva. Dijete će sigurno rado prihvatiti tu gestu jer voli osjetilni susret s vodom i bogate geste poput znaka križa.
Na početku svete mise, nakon uvodnih obreda slijede dva glavna dijela mise. Djeca predškolske dobi općenito ne strukturiraju stvarnost na taj način, pa će ova podjela o kojoj govorimo u ovom trenutku više služiti roditeljima i odgojiteljima nego djeci. Ona će tek s vremenom, prilikom priprave za prvu pričest, biti spremna pojmiti ustrojstvo svete mise. Dakle, govorimo o Službi riječi i Euharistijskoj službi. Da biste si to lakše zamislili, i pomogli svojoj starijoj djeci da prisvoje te stvarnosti, najbolje je da govorimo, u skladu s crkvenom tradicijom, o dva stola: stolu riječi i stolu kruha.
Nakon zborne molitve, kada iskazujemo svoje osobne i zajedničke molitvene zazive Bogu, s misnim čitanjima započinje stol riječi. Možda je u ovom dijelu mise najizazovnije zadržati djetetovu pozornost. Dijete teško prati tekstove koji su i nama odraslima često vrlo teški. No možete ih svako malo podsjećati da je to Božja riječ i da je Isus prisutan u toj riječi. Dakle, naš Gospodin je prisutan i u riječi, kao što je prisutan i u osobi svećenika, kako smo vidjeli, kao što je prisutan u svetohraništu gdje su posvećene hostije, i kao što je prisutan u zajednici vjernika koja se okupila u njegovo ime. Osim toga, dijete će biti to pozornije na Božju riječ što kod kuće više budete s njim čitali tu riječ, pa i u prilagođenim inačicama Biblija za djecu. Posebno su dragocjene Isusove prispodobe, napose ona o Dobrome Pastiru (Iv 10, 1-21), kako ćemo uskoro vidjeti.
Da bi dijete lakše pojmilo što se događa na misi, da bi osjetilo da i samo prima Božji dar, da je i ono ta Božja ovčica kao i svi članovi Crkve, teren treba pripraviti već kod kuće i u drugim životnim okružjima. Djetetu treba čitati pripovijesti o Isusu i njegove prispodobe, napose onu o Dobrome Pastiru koju je kateheza nadahnuta mišlju M. Montessori prepoznala kao središnju za vjerski odgoj malene djece. Dijete samo, bez izravna nametanja, treba postupno, kada bude spremno, prepoznati da je ono ta ovčica o kojoj se govori, o kojoj se brine Dobri Pastir, i za kojom polazi kada se izgubi ostavljajući sve druge (Lk 15, 1-32). Zadaća je roditelja i odgojitelja pritom osigurati uvjete da dođe do toga otkrića, čitati djetetu, moliti se s njim, upoznavati ga s evanđeoskim sadržajem, a ostalo prepustiti Bogu i njegovu odnosu s djetetom.
Kao roditelji imamo odgovornu i velebnu zadaću biti prvim djetetovim vjerskim odgojiteljima. No ta zadaća nije takva da bi nadilazila naše snage. Dovoljno je malo se obavijestiti, uporno pohađati nedjeljnu misu s djecom i imati veliko povjerenje u Božju dobrotu i brigu koja ne napušta nijednu od njegovih ovčica.
Izvor: salesiana.hr
