Sv. Franjo Asiški rodio se oko 1182. godine u Asizu u Italiji kao sin Talijana Pietra di Bernardonea, bogata trgovca suknom, i majke Francuskinje Ivane. Iako mu je krsno ime bilo Ivan (Giovanni), zbog majke Francuskinje od samog su ga rođenja zvali Francesco.
Franjo je još od svoje mladosti volio društvo mladih, bio je jako darežljiv, osobito prema siromasima, i bio je poznat po svojoj dobroti. Životna mu je želja bila da postane vitez pa je tako već s 20 godina sudjelovao u ratu koji se vodio između Asiza i Perugie. U tom je ratu bio i zarobljen pa je u tamnici u Perugi proveo godinu dana. Na nakon još jednog razočaravajućeg ratničkog iskustva, Franjo doživljava preokret i posvećuje se brizi za siromahe i gubavce.
Godine 1205., moleći se u ruševnoj crkvici sv. Damjana nedaleko od Asiza, začuo je kako mu Isus s križa govori: ‘Franjo, obnovi moj ruševni dom’. Misleći kako Isus time želi da on popravi crkvicu sv. Damjana, prodao je očevo skupocjeno sukno i dobiveni novac dao župniku za uređenje crkvice. Na to se na njega razljutio njegov otac i zatražio je od njega da ili vrati novac ili da se odrekne nasljedstva. Franjo je vratio novac, ali se i odrekao nasljedstva. Međutim, Isus nije uopće mislio na to da Franjo popravi navedenu crkvicu, nego čitavu Katoličku Crkvu koja je u to vrijeme bila preplavljena krivovjerstvom.
Nedugo nakon toga, sv. je Franjo na jednoj misi čuo riječi evanđelja: ‘Ne nosite sa sobom ni novca, ni putne torbe, ni obuće!’ Prepoznavši u tim riječima svoj put, Franjo je skinuo svoje cipele, obukao smeđu kutu, opasao se konopcem i pošao u svijet kao pustinjak. Asižani su ga zbog toga proglasili ludim, no njemu se u međuvremenu počelo priključivati sve više istomišljenika koji su polagali zavjet siromaštva.
Svoja prva redovnička pravila, a time i osnivanje franjevačkog reda, Franjo je doživio 1210. godine kada je njegov red blagoslovio papa Inocent III. Nakon toga njegov prosjački red sve više raste, a sv. Klara, Franjina prijateljica i vjerna sljedbenica, pod njegovim je vodstvom osnovala ženski franjevački ogranak, Red klarisa, koji je nazvan i Drugi red. Nedugo zatim, 1212. godine, zaputio se s nekolicinom svoje braće u Siriji, no zbog jakih se vjetrova mora zaustaviti na dalmatinskoj obali. U taj su događaj vezane priče o Franjinom boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu, ali i Zagrebu.
Od benediktinki je Franjo dobio crkvicu S. Maria degli Angeli (Sv. Marija Anđeoska) s komadićem zemlje koji je on nazvao ‘Portiuncula’, što doslovno znači ‘komadić’, a pokraj crkvice sagradio je prvi samostan franjevačkog reda.
Zbog velike želje laika, čak i oženjenih, Franjo je 1221. godine osnovao i za njih prikladnu zajednicu, takozvani Treći red, a njihovi se članovi nazivaju Mala braća.
Kako je Franjo imao veliku želju postati sličan Isusu, u jednoj je ekstazi na tijelu zadobio Isusove rane odnosno stigme, što je zapravo prvo vjerodostojno javljanje stigmatizacije. Međutim, Franjo se u svojoj skromnosti nije smatrao dostojnim da postane svećenik pa je doživotno ostao đakonom. U posljednjim godinama svoga života, mnogo je trpio od iscrpljenosti i od mnogih bolesti. Franjo je umro u noći 3. listopada 1226. godine, u dobi od niti 40 godina. Predao je Bogu svoju dušu pjevajući psalam 141. u crkvici sv. Marije Anđeoske. Niti dvije godine nakon njegove smrti, papa Grgur IX. proglasio ga je svetim. Isti je papa odredio da mu se pokraj grada Asiza njemu u čast podigne čak dvostruka bazilika.
Evo nekoliko izreka koje se pripisuju njemu, a koje govore o njegovoj jednostavnosti, poniznosti i mudrosti:
‘Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje ne mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.’
‘Daj mi, Gospodine, da shvatim bližnjega, makar on mene ne shvatio.’
Molitva sv. Franje Asiškog za mir
Gospodine,
Učini me oruđem mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim praštanje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim svjetlo.
Gdje je žalost, da donosim radost.
Gospodine,
daj da se ne brinem toliko
da budem utješen, nego da tješim;
da budem razumljen, nego da ja druge razumijem;
da budem ljubljen, nego da ja ljubim.
Jer, tko sebe daruje, taj se prima;
tko sebe zaboravlja, taj sebe nalazi;
tko prašta, bit će mu oprošteno;
tko sebi umire, taj se rađa za vječni život.
FILM O SV. FRANJI ASIŠKOM
