Razgovarali smo s Antom Čaljkušićem, katoličkim suprugom i ocem, predsjednikom udruge „Hrvatska za Život” i pokretačem inicijative „40 dana za život”, koji se u našem razgovoru dotaknuo važnosti borbe za život i važnosti muškaraca u njoj.
Koji su, prema vašem iskustvu, najveći izazovi s kojima se suočava pokret za zaštitu života u Hrvatskoj danas?
S velikim optimizmom gledam sljedećih pet do deset godina. Jako sam znatiželjan kako će se pokret za život nastaviti razvijati. Osobno odgovaram na izazove postavljajući si pitanja poput kako ustrajati i kako biti postojan u iskazivanju ljubavi i poštovanja prema svakom začetom dječaku i svakoj začetoj djevojčici te njihovim roditeljima? Kako iznositi istinu o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog dostojanstva od začeća pa do prirodne smrti? Kako isticati dignitet majčinstva i očinstva?
U vremenu smo u kojem se obitelj raspada tiho i kontinuirano. Kontracepcijski i abortivni mentalitet u Hrvatskoj uništava ne samo pojedinca već i, vidimo više nego ikada prije, hrvatski narod. Ipak, pokreti i inicijative za život potakle su rasprave i sve se više prepoznaje kako je pobačaj tragedija, a ne „rješenje“. Sve više se raspravlja i o odgovornosti oca i o tome kako se najveći broj pobačaja ne bi dogodio da je otac prihvatio odgovornost i stao uz majku i njihova začetog sina ili kćer. Trudnice su najčešće ostavljene da same „riješe problem“.
Zato se naš tim za trudnice zove „Nisi sama“. Zanimljivo što trudnice koje su odustale od pobačaja nakon susreta s našom Dijanom, Marijom i drugim članovima kažu: „Htjela sam pobaciti jer sam osjećala da sam sama, ostavljena.“
Ravnodušnost, pasivnost i moralna zbunjenost možda su i veći izazovi od otvorene kulture smrti. Uloga muškaraca je ključna. Kad muškarci ne stoje u prvoj crti – duhovno i djelatno – dolazi do urušavanja. Hrvatska treba nove očeve i muževe, muškarce koji ne bježe od žrtve. Ako nema muškarca koji stoji uz trudnu ženu, lako dođe do pobačaja. I zato je naša borba poziv i muškarcima: moli, posti, izađi na ulice, vrati se zapravo na svoje mjesto. Budi zaštitnik.
Kako vidite ulogu Katoličke Crkve u promicanju vrijednosti zaštite života od začeća do prirodne smrti?
Katolička Crkva ima nezamjenjivu i jedinstvenu ulogu jer nije samo glas istine – ona je i življenje te istine. Pozvana je štititi najslabije. Proročka, očinska i majčinska uloga treba po pitanju pro-lifea sve više dolaziti do izražaja.
Jednom sam čuo da, ako Crkva ne vodi u ovoj borbi i ne govori, onda će govoriti netko drugi – a neće govoriti istinu. A kad Crkva govori, tada ne govori ideološki, već u ime Evanđelja života. Enciklika Evangelium vitae jasna je i jednostavna. Volio bih, iskreno, da je zastupljenija puno više u crkvenome pastoralu.
Mi nastojimo sve više uključivati biskupe u svojim javnim istupima i uz naša pisma koja šaljemo župama, bolnicama i ginekološkim ordinacijama.
Tada to pismo svjedoči i vjerodostojnost Kristove Crkve. Nije to puka administracija – to je pastirska prisutnost. I to puno znači ženama koje se dvoume, liječnicima koji sumnjaju, pa i političarima koji prate kako Crkva diše. Službena Crkva se time ne upliće u naš rad niti je organizator naših inicijativa i događanja, već potvrđuje da ono što radimo jest u skladu s moralnim zakonom i crkvenim naukom.
Crkva je u Hrvatskoj sve snažnija u promicanju kulture života. Sve je više propovijedi, konkretne potpore svećenika i redovnica, otvorenosti za pro-life udruge. Sve više do izražaja dolazi svjedočenje Božjeg milosrđa prema svakome tko se iskreno pokaje za zločin pobačaja i odluči više ne griješiti. To mi se sviđa. Gledamo li iz sekularnog gledišta, možemo reći da je Crkva u Hrvatskoj vjerodostojna i vrlo jasna po ovim pitanjima.
Što više Crkva živim primjerom stane uz život, to više ona onda vraća nadu pojedincima, obiteljima, narodu.
Koji su najvažniji načini na koje pojedinci mogu konkretno doprinijeti zaštiti života u svojim zajednicama?
Veseli me što vjernici ili pojedinci koji nisu vjernici, ali su za život, traže svoje mjesto u apostolatu za život. Nije im više dovoljno samo zapljeskati nama koji se borimo za život, već se angažirati djelima: molitvom i radom. Više ne žele biti promatrači nego sudionici. To je zapravo i dužnost. Odgovoriti na unutarnji poziv. Bilo da je riječ o apostolatu za život, bilo da je riječ o nekom drugom apostolatu.
Ovdje je riječ o obnovi kulture života, njezinoj izgradnji, njezinoj pobjedi. Jednostavni koraci mogu biti molitva i bdjenje ispred bolnica i domova zdravlja za vrijeme korizmene i jesenske kampanje inicijative „40 dana za život”, izdvajanje svog vremena dajući svoje stručno znanje (majstori, odvjetnici, psiholozi, medicinske sestre, prevoditelji, konzultanti, prehrambeni i kozmetički tehničari, frizeri, pedikeri), doniranje novčanih sredstava za prehrambene, higijenske, kućanske potrepštine, režije, stanarinu, školovanje. Tu je i pomoć oko prijevoza, čuvanje djece, uređivanje centara za život i otvaranje novih, i slično.
Muškarce treba oduševiti i za male i za velike pothvate. Mnogi nam se jave s junačkim idejama, a u realizaciji se ne iskažu najbolje. Zato je bolje da i muškarci postanu odgovorni i redoviti u malim stvarima. Muževnost se prepoznaje kad se daješ drugome, i to u trenutku kad je on najranjiviji. To su konkretni oblici hrabrosti.
Kultura života ne gradi se apstraktno — ona se gradi djelima. A muškarac koji uistinu vjeruje i voli, ne sjedi sa strane. On ulazi u bitku. Na koljenima, s krunicom, ali i s rukama punim posla. Zato postavljam pitanje katoličkom muškarcu: Je li ti uistinu stalo? Voliš li i vjeruješ stvarno?
I ne treba se bojati priznavanja vlastite nezrelosti ili neznanja ili nesnalaženja u vezi neke akcije. Jednom sam čuo da se jednostavno treba pojaviti. I to je to. Meni su zato simpatični muškarci koji dođu sa željom da naprave nešto velebno za trudnice, a zapravo se pokažu potpuno nespremnima i nezrelima. Ali oni koji to prihvate i iz toga nešto nauče te ostanu, postaju „ekstra, mega, ultra (hahah)“ stručnjaci jednog dana.
Kako udruga „Hrvatska za Život” surađuje s drugim sličnim organizacijama u regiji i šire?
Surađujemo najviše kroz međunarodnu inicijativu „40 dana za život”, a najviše smo povezani s Amerikancima, Britancima, Slovencima te našim Hrvatima u BiH i dijaspori. Preko naše međunarodne konferencije Život, dakle, biraj! povezali smo se jako dobro s pojedincima iz drugih pro-life udruga u Europi. Trenutno razvijamo optimistične dobre odnose s pojedincima iz Europe preko grupacije One of us.
Uz molitvu i svjedočenje ispred bolnica imamo i razvijenu mrežu konkretne pomoći trudnicama – kroz naše centre za život i tim Nisi sama. A kroz suradnju s Caritasom, župama, civilnim sektorom i socijalnim radnicima gradimo sustav koji funkcionira. Primjerice, nekoliko trudnica su strankinje. Da nije bilo nas i naših inicijativa prema državnim uredima, vjerojatno bi ili pobacile ili bile vraćene u svoje zemlje.
Odlično je što imamo izuzetno dobar odnos s policijom, primjerice. Doslovno sve prijave koje su išle protiv nas dodatno su nas zbližile s divnim policijskim službenicima. Uvijek bi utvrdili da je u pitanju bila lažna prijava ili prijava bez ikakvih pravnih temelja, a naš odgovor bi bio praštanje i istina u ljubavi. To je najbolji odgovor na mentalitet smrti. Rezultat svega toga je izvrsna suradnja u bilo kojoj našoj javnoj zagovaračkoj inicijativi.
Zanimljivo, dobro smo se povezali i s automehaničarima. Budući da vlastita vozila koristimo za stotine tisuća kilometara godišnje, kvare nam se, pa nam automehaničari izlaze ususret. Postavljaju i pitanja kako i što radimo. Sve je to dobra prilika za evangelizaciju i mogućnost da se muškarci uključe u naše pothvate.
Dakle, razvijanje suradnje odvija se ne samo sa sličnim udrugama i zajednicama. Trebam ovdje pohvaliti nekoliko djelatnica iz centra za socijalnu skrb. „Pohvatale“ su što radimo i spoznale bit našeg djelovanja.
Koju poruku imate za mlade ljude koji žele aktivnije sudjelovati u obrani prava na život?
Mladi danas traže smisao. Traže istinu. I ako ih Crkva i mi ne oduševimo za autentičnost života i za autentičnu borbu, svojim primjerom, oni će otići u lažne borbe.
Zato im glasno govorim: Ljubljen si, dragocjen si, neponovljiv si. Od svih milijardi ljudi u povijesti čovječanstva nikad neće biti netko kao ti. Vrijediš. Tvoj život ima svrhu. Svojim životom već u trenutku začeća cijeli je svemir obogaćen tvojim postojanjem. Možeš činiti velika djela, a to su osmijeh, zagrljaj, riječ koja ohrabruje, razveseljava. Snaga tvoja izvire iz snage tvoga Stvoritelja, upamti to. On te nije trebao u svoj svojoj savršenosti, ali te je želio. Željen si!
Kad bi svatko imao svijest o ovoj stvarnosti i o vlastitoj veličanstvenosti, tada ne bi nitko ni pomislio na pobačaj. Vidio bi u tom začetom dječaku ili začetoj djevojčici istu ljepotu i vrijednost. Tad bi se odmah i uključio u ovo ili druga zagovaranja za prava čovjeka jer mu ne bi bilo svejedno gledati bližnjeg, jednako veličanstvenog i istoga dostojanstva, kako nevin strada i pati.
Mladi donose svježinu, radost, kreativnost, novu snagu. Sretan sam kako kao Udruga imamo novu mladu generaciju. Mladi nam i prvi prilaze i prvi nas traže. To je zanimljivo. Kako ne zahvaliti Gospodinu? Samo Ga molim da nas nadahnjuje kako te mlade volontere oduševljavati, poučavati, voditi kako bi jednog dana i oni to činili za mlađu generaciju.
Kako gledate na budućnost pokreta za život u Hrvatskoj i što mislite da nam je svima potrebno da bismo napravili stvarne promjene?
Gledam s vjerom i odlučnošću. Hrvatska se mijenja. Imamo sve više trudnica koje nam se javljaju za pomoć. Imamo šest Centara za život, a idemo prema dvostruko više. Trenutno pomažemo preko 70 obitelji kroz godinu s konkretnim stvarima: stanarinom, režijama, hranom, školovanjem, radnim mjestima. I vidimo da to nije uzalud.
Velik je broj onih koje su rodile, a za koje možda ili nikad nećemo saznati. Nama djelatnici bolnica znaju kazati da za vrijeme naših miroljubivih bdijenja ispred njihova radnog mjesta broj pobačaja zna pasti i za 50 posto.
Otvaramo uskoro kuće u Zagrebu i u Sisku za brzi prihvat trudnica te svakodnevni rad Centra za život. Do izražaja će kroz sljedeću godinu doći nekoliko projektnih aktivnosti koje smo tiho pripremali, a nastavljamo i s povezivanjem pro-life pojedinaca i grupa. Jako sam optimističan.
Što je potrebno da napravimo stvarne promjene? Moramo se osloboditi pasivnosti i komfora. Treba nam sveta odlučnost, jasna vizija, i duboko povjerenje u Božje vodstvo. Promjena dolazi spoznanjem i prihvaćanjem Istine, snažnom odlukom i iskazivanjem velikog povjerenja u Božja nadahnuća, te iz molitve i svakodnevnih žrtava, iz konkretne ljubavi prema životu.
Mi nećemo stati dok Hrvatska ne postane zemlja za koju uistinu možemo kazati da je „puna života“, zemlja u kojoj je svaki začeti ljudski život dobrodošao. To nije ideal – to je dužnost. I za to trebamo muškarce. Prave. Muževne. Vjerne.
Razgovor vodio: Matija Đudarić
Foto: privatna arhiva Ante Čaljkušića
