Alojzije po milosrđu Božjem i Svete Apostolske Stolice milosti nadbiskup zagrebački, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!
Predragi vjernici! Ušli smo u sedmu kalendarsku godinu strašnoga drugoga svjetskog rata, koji po svojem opsegu, po svojim grozotama i po svojim ciljevima nadilazi sve ratove poznate u povijesti čovječanstva. Stoga se ne čudimo puno, da su toliki ljudi klonuli duhom, a pogdje koji čak sami obračunali sa svojim životom, ne snalazeći se više u strašnom vrtlogu života. Ponestalo je naime vjere u mnogim dušama, a u mnogim drugim je vrlo oslabila vjera u osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta. Ima tomu više razloga. Knjiga Mudrosti u Svetome Pismu sažela je ponajglavnije u riječi: „Naopake misli odvajaju od Boga, i kušana svemoć odbija od sebe luđake. Jer u dušu, koja misli na zlo, ne uvraća se mudrost, u tijelu, što se predaje grijehu, nikada ne uzima stana. Jer od lažnosti bježi sveti duh stege; od ludih misli drži se daleko, i kad se približi nepravda, biva izagnan“.
Jedan dakle od velikih uzroka, da je oslabila vjera u Boga u tolikim dušama, je oholost. To je potpuno u skladu s poznatom rečenicom, da glupost i oholost rastu na istome stablu. Stoga je lako razumjeti činjenicu, da su istinski učeni ljudi redovito puni žive vjere u Boga Stvoritelja svijeta, a umišljene veličine preziru Boga, da se ispune riječi Svetoga Pisma: „Već je mnoge radoznalost dovela u zabludu, i zla je mudrost prevarila njihovu razboritost.“
A kad se čovjek prevari u razumu, onda nije dalek put ni do prevare volje, to jest do opaka života. Veli naime lijepo papa Lav XIII.: „Budući da leži u naravi čovjeka, da u svojim činima uzima razum za vođu, to zabluda razuma povlači za sobom lako pogrješku volje; i tako se događa, da kriva mišljenja, koja imaju svoje sjedište u razumu, utječu na ljudske čine i pokvare ih.“ A ništa tako ne odvodi čovjeka od Boga kao opaki život. To je posve razumljivo. Svjetlo se sunca krasno odražava u bistroj vodi, dok u mutnoj i zaprljanoj nikako. Tako i čovjek, koji je čista života, rado traži Boga, kao Onoga, koji će ga jednom nagraditi za njegova dobra djela. Opaki pak čovjek ne voli slušati o Bogu ili ga čak mrzi, jer zna, da mu valja jednom polagati račun za zla djela svoga života. Čovjek pokvarena života sličan je nijemoj životinji, jer trči za prolaznim zemaljskim užitcima, umjesto da se brine za neprolazna vječna dobra, koja je Bog obećao onima, koji Njega ljube.
I tako, dok se je današnji čovjek okrenuo od Boga, obratio se k stvorovima. Ispunile su se riječi svetoga Augustina: Mnogi su postali lude, jer su sami sebe smatrali mudrima.« Ta kud ćete veće ludosti, nego li kad današnji čovjek ponavlja riječi staroga bezbožnika: »Jer smo postali slučajno i kasnije ćemo biti kao da nas nije bilo. Jer je para dah našega nosa, mišljenje iskra pri udaranju našega srca. U gasi li se ona, tijelo postane pepeo, i duh se raspline kao tanak zrak. Zato dođite! Uživajmo dobra, što su tu! Revno se okoristimo svijetom u mladosti.«
Sve je dakle mišljenje i htjenje mnogo ga današnjeg čovjeka upereno na zgrtanje blaga, na putene užitke, na raznovrsne zabave i pijanke kraj sve strahovite ozbiljnosti vremena, u kojemu živimo. Čovječanstvo naših dana sliči čovječanstvu prije općega potopa, o kojemu govori Isus Krist, proričući o svršetku svijeta: „Kao što je bilo u dane Noine, tako će biti, kada dođe Sin čovječji. Jer kao što su u dane pred potopom jeli i pili, ženili se i udavali do onoga dana, kad Noe uđe u kovčeg, i ne opaziše, dok ne dođe potop i sve odnese. Kad gledamo, kako se danas veliki gradovi ruše u prah i pepeo, kako ih sažiže strašni oganj, tko da se ne sjeti sudbine Sodome i Gomore, koje je istrijebio oganj s neba radi njihovih protuprirodnih opačina. I kad gledamo toliku zbrku pojmova u današnjem svijetu, tko da se ne sjeti onoga čovječanstva, koje je gradilo babilonski toranj, zaboravivši, da se odredbe Gospodnje ne mogu nikada nekažnjeno prestupati“.
Današnji je čovjek pošao sličnim putem. Umjesto da živi u prekrasnoj građevini, koju je sazdala ruka premudroga i dobroga Boga na temelju deset zapovijedi Božjih i beskrajna ljubav Njegova, koja se očitovala u Evanđelju, što ga je Isus Krist donio na svijet, ljudi naših dana nisu zadovoljni time, nego hoće svojim rukama stvoriti novi dom, novu babilonsku kulu, sazdanu na labavom temelju ljudskih strasti, zabluda uma i zabluda volje.
Izvor: stepinac.zg-nadbiskupija.hr
