Najrazvijenije tijelo ne znači ništa, ako ne sluša dušu. Stoga tjelesni odgoj mora ići i za tim da uvježba tijelo kako će se pokoravati duši. Tjelesni odgoj ima prema tome dva neposredna bliža cilja, a ti su: usavršavanje tijela i vježba u svladavanju tijela. Oba ova neposredna cilja podređena su daljnjemu cilju tjelesnoga odgoja koji će, kako već rekosmo, učiniti duši oruđe kojim će moći djelovati za Boga.
Kada svladamo naše tijelo ili bolje reći kada vladamo našim tijelom, ne smijemo uopće misliti na tijelo. Kada na primjer, umjetnik na guslama svira, on uopće ne misli na svoje gusle. Jer, kada bi on kod sviranja mislio kamo će staviti svoje prste, kako će potezati gudalo, to bi bio znak da ne vlada potpuno svojim guslama. Savršeni umjetnik svoju dušu ulijeva u gusle; on kod sviranja tek misli i osjeća, a gusle tako reći same sviraju. (Isto i čovjek koji piše na pisaćemu stroju uopće ne pomišlja kamo će postaviti prste; ovi sami lete na određeno mjesto. Tek početnici moraju misliti, kamo će postaviti prste.) Isto tako drugi neposredni cilj tjelesnoga odgoja mora ići za tim da duša upravo nesvjesno vlada tijelom. Tijelo mora biti tako oduhovljeno da skoro bez napora izvodi ono što duša hoće. Mi nismo na svijetu da svladavamo tijelo, već da služimo Bogu, a Bogu ćemo bolje služiti čim je više duša u stanju nesvjesno vladati tijelom.
Iz toga slijedi: Kada vježbamo tijelo, treba nastojati što manje misliti na tijelo. U tome je razlika između kršćanskoga i poganskoga tjelesnog odgajanja. Poganski tjelesni odgoj mnogo misli na tijelo jer je tijelo učinio svojim božanstvom; naprotiv, kršćanski tjelesni odgoj nastoji što manje misliti na tijelo, ali tako da duša ovim nesvjesno vlada.
Izvor: ivanmerz.hr
Foto: Unsplash
