Ne mogu reći kako često doživljavam nadnaravne pojave. Mogu na prstima dvije ruke izbrojati koliko sam puta bio poprilično siguran da sam izravno razgovarao s Bogom.
I dalje mi ne trebaju prsti na nogama za tu jednadžbu iako sam pastor. Uglavnom, osjećam kako razgovaram s Bogom kada čitam Bibliju i kada dobijem konkretne savjete od pobožnih ljudi. Nekoliko puta sam se, međutim, osjećao kao da je Bog izravno intervenirao u mome životu. Shvaćam kako neki ljudi ne vjeruju da Bog ikad razgovara s nama. Poštujem to.
Opet znam kako drugi ljudi na božansku intervenciju gledaju kao na znak duhovne zrelosti („Ideš, razgovarao si s Bogom? Mora da si ful duhovan.”). Osobno, mislim da izravno razgovaranje s Bogom može više biti znak duhovne nezrelosti nego zrelosti, što znači da je Bog natprirodno morao intervenirati u mome životu jer sam bio previše glup ili neosjetljiv da bih dobio poruku na bilo koji drugi način.
Bez obzira na to što vi vjerujete o nadnaravnim događajima, to je jedini način na koji znam kako objasniti što mi se dogodilo prvoga ljeta kao odvjetnički pripravnik. Imao sam jedan od onih nadnaravnih trenutaka u ljetu nakon prve godine prava. Radio sam na svome prvom poslu u odvjetničkom uredu u svome rodnom gradu.
Poznavao sam starijega partnera odmalena. Htio sam raditi u njegovoj tvrtci jer sam znao kako dijelimo istu vjeru, a i htio sam biti siguran da mogu raditi kao odvjetnik u etičkom okruženju. Etika je bila važna i za mene i za njega.
Što se mene tiče, tvrtka je prolazila test. Kad se kolovoz zakotrljao, bio sam tamo tri mjeseca i već su mi dali do znanja kako će me pozvati da se vratim k njima na praksu kada diplomiram. Stvari su se odvijale odlično.
No jednoga popodneva u kasno ljeto doživio sam iskustvo kakvo nikada prije nisam imao. Ono mi je promijenilo život. Bio sam u uredu jednog od partnera, stajao sam za njegovim stolom i radio na dosjeu. Nije ga bilo toga dana i dao mi je dopuštenje da koristim njegov ured, a koji je nadmašivao prostor koji sam obično zauzimao. Dok sam podignuo pogled sa stola kako bih razmislio o svojoj strategiji na određenome slučaju, imao sam viziju.
Zovem to vizijom jer ne znam kako bih to drukčije opisao. Bio sam potpuno budan, ali sam vidio jasnu sliku sebe dvadeset godina u budućnosti. U toj sam viziji imao 44 godine i uživao sam u uspješnoj odvjetničkoj praksi. Bio sam izuzetno uspješan… Ali i moralno bankrotirao. Moji su se brak i obitelj raspali. Moje su vrijednosti bile kompromitirane. I nisam bio nimalo nalik osobi za koju sam mislio da ću biti, unatoč svome vanjskom uspjehu.
U tom sam trenu znao kako ta vizija znači da se neću baviti odvjetništvom. Ne znam zašto sam to znao, ali katkad je čovjek jednostavno siguran u neke stvari. A u tom sam trenutku osjećao sigurnost.
Vizija je u najmanju ruku bila razoružavajuća, a osim što sam osjetio kako pravo nije za mene, ostavila me je zbunjenijim nego bilo što drugo. Uostalom, od svoje osme godine želio sam biti odvjetnik i po svemu sudeći bio sam dobar u tome. Sad je cijeli moj životni plan u trenu eksplodirao u komadiće.
Izašao sam iz partnerova ureda i krenuo niz hodnik u sobu za sastanke da odložim neke knjige. Sala za sastanke imala je velik erker kroz koji sam zurio, pitajući se što bi sve ovo moglo značiti. Počeo sam moliti o tome jer sam želio pronaći i slijediti Božji plan za svoj život. Tad sam osjetio poticaj koji mi je govorio da pogledam niz ulicu…
Gornji izvadak preuzet je knjige „Ni nakraj pameti” u izdanju Naklade Figulus, a pravo na njegovo objavljivanje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
