Izbor pape kroz konklavu ima dugu povijest oblikovanu kroz brojne reforme, no uvijek s ciljem očuvanja duhovne ozbiljnosti i integriteta cijelog procesa. Kardinali okupljeni u molitvi i tišini, biraju papu koji će voditi Crkvu prema Kristovim načelima. Danas su pravila konklave jasno definirana, a izbor pape provodi se u strogoj tajnosti, uz poštovanje crkvenih zakona i tradicije. Ovaj proces, vođen dubokom duhovnom pripremom, osigurava pravilnost i čistoću odluke koju donose kardinali na korist cijele putujuće Crkve. Tekst pripremio mr. sc. Ante Mateša.
Povijest konklave
„Konklava“, što doslovno na latinskom jeziku znači „s ključem“ (cum clave), označava skup kardinala Katoličke crkve koji se okupljaju kako bi izabrali novog papu. Riječ je o jednom od najznačajnijih događaja Katoličke Crkve, koji unatoč svojoj zatvorenosti, izaziva pozornost cijelog svijeta zbog svoje duhovne i povijesne važnosti. Ova institucija, iako danas definirana jasnim pravilima i procedurama, ima složenu i bogatu povijest punu političkih utjecaja, reformi i simbolike¹.
U najranijim stoljećima kršćanstva, pape nisu birani formaliziranim sustavom kakav danas poznajemo. Prvi biskupi Rima (koji su retrospektivno prepoznati kao pape) birani su od strane rimskog klera i vjernika, ponekad usmenim izražavanjem podrške (acclamatio). Nerijetko je car imao presudnu ulogu u potvrdi izbora (imperial confirmatio)². Tijekom kasne antike i ranog srednjeg vijeka, izbori su često bili podložni političkim pritiscima, a ponekad su uključivali i izravne intervencije svjetovne vlasti, što je katkad dovodilo i do pojava protupapa (antipapatus)³.
Prva formalizirana konklava uvedena je nakon trogodišnjeg interregnuma (interregnum) između smrti pape Klementa IV. 1268. i izbora Grgura X. 1271. Tijekom tog razdoblja, unatoč brojnim pokušajima, kardinali nisu uspijevali postići dogovor, dijelom i zbog raznih političkih pritisaka i frakcija unutar samog Kolegija kardinala. Ova duga kriza izbora održana je u Viterbu, gdje su lokalne vlasti u jednom trenutku zaključale kardinale u palaču i smanjile im obroke (reductio victus), sve kako bi ih prisilile da ubrzaju proces⁴.
Nadahnut tim iskustvom, novoizabrani papa Grgur X. sazvao je Drugi lyonski sabor 1274. godine na kojem je dekretom Ubi periculum („Gdje je opasnost“) ustanovio pravila konklave. Ključna pravila uključivala su zatvorenost kardinala (clausura) bez mogućnosti komunikacije s vanjskim svijetom, postupno smanjivanje količine hrane ako izbor potraje, te dvotrećinsku većinu potrebnu za valjani izbor (duae partes ex tribus)⁵.
Konklava je u srednjem i ranonovovjekovnom razdoblju više puta prilagođavana. U 15. stoljeću, tijekom zapadnog raskola (schisma occidentale – konflikt započet 1378. godine i trajao 30 godina, vrijeme obilježeno s dva ili nekad i tri (anti)pape istovremeno), papa Grgur XII. (1406.-1415.) i Koncil u Konstanzu (1414.-1418.) intervenirali su kako bi okončali podjelu unutar Crkve i osigurali izbor jednog pape. Tijekom tog procesa, kako bi se spriječila ponovna podjela, odlučeno je da se izbor pape mora obaviti uz konsenzus i jedinstvo kardinala, čime je ojačana stabilnost unutar Crkve. Također, u tom razdoblju je usmjerenost na stabilnost i ujedinjenje Kolegija kardinala postala prioritet, što je rezultiralo strožim pravilima o validnosti izbora i kontroli uloga i prava pojedinih kardinala unutar procesa⁶.
Papa Siksto V. je 1586. godine izdao bulu Immensa Aeterni Dei, kojom je reorganizirao Kolegij kardinala i uspostavio jasniju strukturu unutar njega. Prije ove reforme, kardinali su bili podijeljeni u različite kategorije, no nije postojao jasno definirani sustav unutar same Crkve. Bula je uvela tri osnovna reda unutar Kolegija kardinala: biskupe (episcopi), svećenike (presbyteri) i đakone (diaconi). Kardinali biskupi, koji su upravljali biskupijama ili imali biskupske titule, činili su prvu skupinu, dok su kardinali svećenici, koji su često upravljali crkvenim pokrajinama ili imali važne crkvene funkcije, činili drugu skupinu. Posljednju, treću skupinu činili su kardinali đakoni, koji su imali niži red unutar klera, ali su bili ključni zbog svojih obveza i odgovornosti unutar Crkve. Ova reorganizacija omogućila je bolju organizaciju i efikasnije upravljanje Crkvom, kao i jasnije razgraničavanje uloga kardinala u procesu izbora pape i donošenju važnih odluka unutar Crkve⁷.
U 19. i 20. stoljeću političke promjene u Europi dovele su do ukidanja prava isključenja (jus exclusivae) – prava katoličkih monarha da ulože veto na kandidata. Papa Pio X. je bulom Commissum Nobis (1904.) zabranio ovu praksu i uveo izopćenje (excommunicatio latae sententiae) za svakoga tko bi je pokušao provesti. Posljednji pokušaj korištenja jus exclusivae dogodio se 1903., kada je austro-ugarski car pokušao spriječiti izbor kardinala Rampolle⁸.
Suvremene reforme konklave
Papa Pavao VI. je 1970. donio apostolsku konstituciju Ingravescentem aetatem, kojom je ograničio pravo glasa samo na cardinales electores (kardinale elektore) mlađe od 80 godina, a pet godina kasnije, kroz Romano Pontifici Eligendo, ograničio je broj kardinala birača na maksimalno 120.
Papa Ivan Pavao II. 1996. izdaje dokument Universi Dominici Gregis („Cijelo Kristovo stado“), kojim detaljno propisuje procedure izbora. Među odredbama su: glasovanje u Sikstinskoj kapeli, najviše četiri kruga dnevno, dvotrećinska većina do 34. glasovanja, mogućnost apsolutne većine nakon toga, te strogi sigurnosni protokoli koji uključuju tehničke mjere i zakletvu (iusiurandum) o čuvanju tajne (secretum conclavis).
Papa Benedikt XVI. 2013. unosi važne pravne izmjene u postupak izbora rimskog prvosvećenika. Pismo nadopunjuje i djelomično mijenja apostolsku konstituciju Universi Dominici Gregis.
Najvažnija promjena odnosi se na potvrdu da je za svaki valjani papinski izbor nužna dvotrećinska većina glasova svih prisutnih kardinala izbornika. To vrijedi u svim fazama glasovanja, pa i u slučaju višekratnih neuspjelih pokušaja izbora. Time se izričito dokida ranije dopuštenje da se nakon određenog broja neuspješnih glasovanja Papa može birati običnom većinom.
Pismo također predviđa fleksibilnost u pogledu početka konklave: iako je prema prijašnjem pravilu bilo obvezno čekati 15 dana od smrti ili odreknuća (renuntiatio) prethodnog pape, sada Kardinalski zbor može odlučiti započeti konklave i ranije, pod uvjetom da su svi kardinali izbornici prisutni u Rimu i da su sve pripreme dovršene. Unatoč toj mogućnosti, izbor se ipak mora započeti najkasnije 20 dana nakon nastupa sedisvakancije (sede vacante – prazna stolica).
Jedna od najstrožih i najozbiljnijih novosti odnosi se na obvezu čuvanja tajnosti. Svi sudionici konklave koji nisu članovi Kardinalskog zbora – uključujući ceremonijare, tehničko osoblje, papinske liturgičare i druge pomoćnike – obvezni su položiti zakletvu o čuvanju potpune tajnosti vezane uz izbor pape. Svako kršenje te zakletve, posebno otkrivanje informacija ili korištenje elektroničkih uređaja za snimanje, kažnjava se automatskim izopćenjem iz Crkve (latae sententiae), koje je pridržano Svetoj Stolici. Time se htio spriječiti svaki oblik vanjskog utjecaja i očuvati povjerljivost samog procesa⁹.
Apostolsko pismo ojačava službu vicekomornika, koji zajedno s komornikom i zamjenikom Državnog tajništva postaje ključna poveznica između izbornog prostora i vanjskog svijeta. Povećava se i broj ceremonijara kako bi se olakšalo provođenje izbornih radnji, osobito podjela glasačkih listića i brojanje glasova¹⁰.
Detaljno se regulira i način provedbe samog glasovanja: od faze pripreme, izvlačenja odgovornih za brojanje glasova i glasovanja za bolesne kardinale, do službenog proglašenja izabranog pape. Nakon izbora, formalni pristanak izabranog kardinala i njegovo odabrano papinsko ime bilježe se u službenom dokumentu, uz prisustvo svjedoka i liturgijskih službenika.
Konklava danas
Nakon potvrde smrti pape ili odreknućem službe, nastupa vrijeme sede vacante. Kardinali elektori (kardinali mlađi od 80 godina koji imaju pravo sudjelovati u konklavi) iz cijeloga svijeta skupljaju se (smješteni su u Domu sv. Marte u Vatikanu) te započinju s Općim kongregacijama (Congregationes generales) koje služe kao pripremne sjednice za izbor novog pape. Međutim, opće kongregacije nisu namijenjene samo onima koji imaju pravo glasovati u konklavi. Na njima mogu sudjelovati i drugi kardinali koji nemaju pravo glasovati, poput kardinala koji su stariji od 80 godina, ali imaju ulogu u savjetovanju ili pružanju pomoći. Svi kardinali koji sudjeluju u općim kongregacijama dolaze u Vatikan, gdje im je omogućeno da raspravljaju o ključnim pitanjima vezanim uz eklezijalne i društvene izazove te potrebe, kao i o osobinama koje bi novi papa „trebao“ imati.
Iako glasovanje za papu ostaje tajno, kardinali koriste opće kongregacije kako bi se međusobno upoznali s kandidatima, njihovim sposobnostima i potencijalima za vođenje Crkve. Ove rasprave nisu formalni izborni proces, ali služe kao neformalna platforma za iznošenje mišljenja o različitim kandidatima. Također, opće kongregacije služe za organizaciju samog procesa konklave. Kardinali raspravljaju o pitanjima vezanim uz samu proceduru izbora pape kako bi svi sudionici bili upoznati s pravilima i pripremama potrebnim za održavanje izbora. Time se osigurava da cijeli proces bude transparentan i usklađen s kanonskim pravom. Kroz opće kongregacije, kardinali također obavljaju duhovnu pripremu za konklavu. S obzirom na važnost i duhovnu dimenziju izbora pape, mnogi kardinali koriste ove susrete kako bi se molili za mudrost i smjernice od Boga u procesu izbora novog poglavara Katoličke Crkve. Opće kongregacije također služe za odabir kardinala koji će imati ključne funkcije tijekom konklave.
Kardinali se okupljaju na dan određen za početak konklave te sudjeluju u euharistiji u Bazilici svetog Petra, Missa votiva pro eligendo Papa (zavjetna misa za izbor Pape), koja se, ako je moguće, održava ujutro kako bi se popodnevne pripreme mogle odviti prema planu.
Poslijepodne kardinali, okupljeni u Kapeli sv. Petra i Pavla (Cappella Paolina) Apostolske palače, u korskom ruhu kreću u svečanoj procesiji prema Sikstinskoj kapeli uz pjevanje Veni Creator (Dođi, Stvorče, Duše Svet). Procesiji se pridružuju i određeni visoki prelati i službenici Rimske kurije (ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja, zatim po dva člana Zbora apostolskih protonotara i Zbora prelata revizora Rimske Rote, tajnik kardinala koji predsjeda konklavom i članovi zbora Papinske glazbene kapele.
U skladu s novim normama, svi postupci izbora Pape odvijaju se isključivo u Sikstinskoj kapeli (Cappella Sistina), koja postaje potpuno zatvoren prostor do završetka izbora. Tajnost svih izgovorenih riječi i poduzetih radnji mora biti potpuno očuvana, a osoblje odgovorno za organizaciju mora osigurati da ne postoji nikakva opasnost od prisluškivanja ili prijenosa informacija, uključujući i tehničke provjere od strane pouzdanih i stručnih osoba. Iako propisi određuju da u konklavi može sudjelovati najviše 120 kardinala s pravom glasa, na sljedećoj konklavi sudjelovat će čak 133 kardinala, što ukazuje na Papino proširenje kolegija kardinala mimo dosadašnje prakse.
Po ulasku u Sikstinsku kapelu, u prisutnosti onih koji su sudjelovali u procesiji, kardinali izgovaraju prisegu. Kardinal dekan čita naglas formulu, a zatim svaki kardinal pojedinačno polaže ruku na Evanđelje i izgovara formulu: Et ego N. Cardinalis N. spondeo, voveo ac iuro, et imponendo manum super Evangelium, adiungant: Sic me Deus adiuvet et haec Sancta Dei Evangelia, quae manu mea tango. (I ja, N. kardinal N., obećavam, obvezujem se i kunem, te stavljajući ruku na Evanđelje, dodajem: Neka mi Bog pomogne i ova sveta Evanđelja kojih se dotičem rukom.)
Prisežu da će poštovati apostolsku konstituciju Universi Dominici Gregis, biti vjerni u izvršavanju dužnosti Rimskog prvosvećenika, čuvati duhovnu i institucionalnu neovisnost Svete Stolice te osobito štititi potpunu tajnost izbora, imajući pred očima samo Boga (solum Deum prae oculis habentes).
Po završetku prisege, svi koji nisu članovi konklave napuštaju kapelu. U njoj ostaju samo liturgijski ceremonijar i svećenik zadužen za održavanje druge meditacije, koji kardinalima govori o ozbiljnosti zadatka, podsjećajući ih da djeluju u duhu odgovornosti prema cijeloj Crkvi.
Nakon molitve i duhovne priprave, dekan predlaže kardinalskom zboru da se utvrdi jesu li svi proceduralni aspekti jasni i zadovoljeni. Ako većina zaključi da se može prijeći na glasovanje, izbor Pape započinje prema pravilima ove apostolske konstitucije.
Kardinali elektori dužni su za vrijeme konklave potpuno se suzdržati od bilo kakve komunikacije s vanjskim svijetom – uključujući pisma, telefonske pozive, radijske kontakte – osim u iznimnim slučajevima velikih i hitnih razloga koje prethodno mora potvrditi posebna kongregacija kardinala. Također im je zabranjeno primanje i slanje bilo kakvih poruka izvan Vatikana, čak i preko osoba koje su legitimno prisutne u prostorima izbora. Posebno im je zabranjeno primati dnevni ili periodični tisak bilo koje vrste, kao i slušati radio ili gledati televiziju.
Kardinalima je izričito zabranjeno otkrivati bilo kome informacije koje se tiču glasovanja ili sadržaja rasprava i odluka vezanih uz izbor Pape, bilo prije, tijekom ili nakon izbora. To pravilo vrijedi i za kardinale koji nisu elektori, a prisustvuju općim kongregacijama. Uz to, graviter onerata ipsorum conscientia (teško opterećene vlastitom savješću), kardinali su dužni čuvati tajnu i nakon izbora novog Pape, osim ako sam Papa izričito i službeno ne dopusti njezino djelomično ili potpuno razotkrivanje.
U slučaju kršenja pravila, počinitelji će snositi kaznu excommunicationis latae sententiae Sedi Apostolicae reservatae (izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici).
Sam izbor Pape se odvija isključivo tajnim glasovanjem (per scrutinium), a za valjanost izbora zahtijeva se maioritas qualificata, tj. dvotrećinska većina glasova svih prisutnih i glasajućih kardinala. Proces izbora može uključiti do četiri glasovanja dnevno – dva prijepodne i dva poslijepodne. Svaki krug izbora odvija se u tri faze: praescrutinium (priprema), scrutinium (glasovanje) i postscrutinium (provjera i zaključak).
Tijekom scrutinija, kardinali ispunjavaju glasački listić s riječima Eligo in Summum Pontificem (Biram za Vrhovnog Svećenika), ispod kojih vlastoručno i potajice ispisuju ime izabranika, pazeći da im rukopis bude neprepoznatljiv. Potom, držeći listić u ruci, svaki kardinal pristupa oltaru i izgovara prisegu: Testor Christum Dominum, qui me iudicaturus est, me eligere eum, quem secundum Deum iudico eligi debere (Pozivam za svjedoka Krista Gospodina, koji će mi suditi, da dajem svoj glas onome koga, prema Bogu, smatram da treba biti izabran). Zatim ubacuje listić u urnu.
Za kardinale koji su teško bolesni i ne mogu sudjelovati u glasanju u Sikstinskoj kapeli, glasove skupljaju posebno određeni Infirmarii, uz strogo čuvanje tajnosti. Nakon glasovanja, Scrutatores (scrutatori) prebrojavaju i čitaju glasove javno, a Revisores (revizori) provjeravaju točnost zabilježenih rezultata. Svi listići, zajedno s bilo kakvim bilješkama, spaljuju se kako bi se sačuvala tajnost postupka.
Ukoliko nijedan kandidat ne dobije potrebnu dvotrećinsku većinu glasova, svi se listići spaljuju, a postupak glasovanja se ponavlja. Dim iz dimnjaka Sikstinske kapele koristi se kao signal javnosti: crni dim (fumata nera) označava da izbor nije postignut, a bijeli dim (fumata bianca) označava je da je novi papa izabran.
Nakon što je izabran novi papa, kardinal dekan postavlja pitanje izabranom kandidatu: Acceptasne electionem de te canonice factam in Summum Pontificem? (Prihvaćate li svoj kanonski izbor za Vrhovnog svećenika). Ako je odgovor potvrdan, dodat će se: Quo nomine vis vocari? (Kako želite da Vas zovu?) te novoizabrani izabire svoje nomen pontificium (papinsko ime). Papa zatim odlazi u Sacellum Lacrimarum („Kapela suza“), odnosno sakristiju Sikstinske kapele, gdje prvi put odijeva papinsku odjeću – pripremljenu u tri veličine – kojom će se predstaviti mnoštvu vjernika okupljenih u iščekivanju na Trgu svetog Petra. Potom kardinal protođakon objavljuje s balkona bazilike sv. Petra: Annuntio vobis gaudium magnum: habemus Papam! („Javljam vam veliku radost: imamo papu!“).
Konklava je duhovni i sakralni čin u kojem kardinali, povučeni u tišinu Sikstinske kapele, u ozračju molitve i osluškivanja Duha Svetoga, traže onoga koga Bog poziva da postane novi nasljednik svetog Petra. To nije samo administrativni ili pravni izbor, već čin vjere i povjerenja u Božje vodstvo, u kojem Crkva razlučuje onoga koji će je voditi kroz izazove vremena prema punini Kristove istine i ljubavi. U osobi novoizabranog pape, očituje se pastoralna i spasenjska dimenzija Crkve – on postaje pastir, učitelj i znak jedinstva cijelog Božjeg naroda u njegovu hodočašću prema vječnosti.
Izvor: hkm.hr
Foto: Unsplash
_______________
-
Usp. Giovanni Battista de Rossi, Storia della Chiesa e delle sue istituzioni, Edizioni Città Nuova, 2010, str. 45-47.
-
Usp. Luigi Ferrari, Il papato e i suoi storici, Edizioni Mondadori, 1998, str. 130-132.
-
Usp. Alessandro Pizzorusso, Le origini del papato e la sua evoluzione, Edizioni Gregorianum, 2001, str. 112-115.
-
Usp. Francesco D’Agostino, Il papato e il suo ruolo storico, Laterza, 2003, str. 190-192.
-
Usp. Henri de Lubac, La Chiesa e i suoi dogmi, Città Nuova, 1989, str. 115-117.
-
Usp. Jean Daniélou, La Chiesa nel medioevo, Jaca Book, 2006, str. 156-158.
-
Usp. Luciana Serri, Storia dei cardinali, Edizioni San Paolo, 2012, str. 95-98.
-
Usp. Desmond Gregory, The Papacy in the Modern World: A History of Papal Politics from the 18th Century to the Present. Oxford University Press, 2013, str. 134–136.
- Usp. Giovanni Pietro Maffei, La scelta del Papa e la sua storia, Edizioni Paoline, 1996, str. 68-70.
-
Usp. Carlo M. Martini, Riforme della Chiesa nel XX secolo, Edizioni Rizzoli, 2012, str. 201-203.
