Povodom izlaska njegove nove slikovnice, u razgovoru s mladim bjelovarskim piscem Nikolom Nikolićem dotakli smo se njegovih djela, slikovnica za djecu Pas Žućo i Tjestići, osvrnuli se na današnju dječju književnost, ali i saznali odakle crpi inspiraciju za svoja djela. Pročitajte.
Tko je Nikola Nikolić?
Tko sam ja, odakle dolazim, kamo idem… Smatram kako su to tri pitanja koja bi si svaki čovjek trebao postaviti za života. Za sebe bih prvenstveno rekao kako sam ljubljeno dijete Božje. Zahvalan dragom Bogu na daru životu koji mi je darovao, nastojim svoj život živjeti i urediti tako da mi on bude prvi i posljednji.
Inače, rođen sam u brojnoj obitelji kosovskih Hrvata. Iskustvo zajedništva i dijeljenja, vjera koju su nam prenijeli roditelji, siromaštvo, obiteljske tragedije – sve me je to izgradilo u osobu kakva sam danas.
Nadalje, otac sam troje djece i muž jedne predivne i požrtvovne žene. Radim u jednoj tvornici prozora i vrata u Bjelovaru. Jedna od novosti u mome životu je pisanje, koja je i razlog zbog kojeg sada vodimo ovaj intervju.
Kad si počeo pisati?
Pisanje je došlo sasvim iznenada. U jednom sam trenutku, usred koronakrize pomislio kako me je dragi Bog napustio, kako je daleko i kako je ostala samo čežnja u srcu da ga slijedim.
On mi je zatim pokazao sva djela koja je učinio u mome životu, a ja sam samo poželio uzvratiti za tu ljubav. Zapitao sam se na koji način to učiniti, što mi je to dragi Bog podario a da ne koristim. I tako sam spoznao i dobio poticaj da to bude kroz pisanje.
Kako je nastao Pas Žućo?
Nakon što sam napisao poveći broj pjesama, počeo sam razmišljati o izdavanju prve zbirke duhovnih pjesama. No onda se pojavio jedan žuti napušteni pas i pomrsio moje planove. U dogovoru sa suprugom Martinom udomili smo toga psa, a ja sam onako usputno napisao nekoliko tekstova o Žući. Poslao sam Nakladi Crisinus iz Križevaca svoje pjesme i tekstove o Žući. Na moje iznenađenje, izdavač je odgovorio kako bi najprije želio izdati slikovnicu o psu Žući. Kasnije se to pokazalo kao pun pogodak.
Kako je reagirala publika na njega?
Reakcije su odlične. Tekst je dinamičan i duhovit, prožet onim zrnom Božje soli koje sve oplemenjuje. Uz to, Nejra Turčinović je izradila briljantne ilustracije. Teško je opisati emocije koje sam doživio kada su mi roditelji počeli slati fotografije i videozapise mališana kako listaju slikovnicu ili izgovaraju pojedine dijelove teksta napamet. I godinu dana nakon tiskanja slikovnice još uvijek se zna dogoditi da roditelji pošalju fotografiju ili video. Poseban interes kod djece budi spoznaja da se radi o pravom psu i istinitom događaju. Uz djecu, Žuću su čitale starije i nemoćne osobe. Slikovnica ih je vratila u djetinjstvo i izazvala posebne emocije.
Kako su nastali Tjestići?
Tjestići su, kao i sva djela koja sam napisao, nastala spontano i neplanirano. U jednom sam trenutku imao „nekoliko“ kilograma viška, što je primijetio moj najmlađi sin. Njega je to asociralo na tijesto pa me je tako i nazvao „tata tijesto“. Dani su prolazili, a moj me petogodišnjak nije prestajao zadirkivati, čak me počeo i mjesiti. Nisam mogao razumjeti zašto je toliko zapeo za cijelu stvar. I tako sam jedan dan shvatio kako je to inspiracija za novo djelo i odlučio napisati Tjestiće.
Što nam Tjestići žele poručiti!
Unatoč umjerenom i zdravom humoru koji će zabaviti i nasmijati najmlađe, Tjestići sadrže važne i jasne poruke. Dobio sam snažno nadahnuće da se kroz Tjestiće pozabavim ulogom oca. Danas je puno materijalne brige za obitelj, što se, naravno, i očekuje od jednog oca. Nažalost, nerijetko se dogodi da mi očevi damo djeci sve, a zaboravimo ono najvažnije, zaboravimo dati sebe, svoju pažnju i svoje vrijeme. katkad nas žrvanj života samelje, katkad su to nezdrave ambicije i slično. Imajući na umu da smo slika Oca nebeskog, veoma je važno da djeca dobiju pripadajuću očinsku ljubav i pažnju. Ukoliko to izostane, postoji velika mogućnost da djeca formiraju krivu sliku o Bogu kao Ocu.
Nadalje, Tjestići nam pokazuju da i onda kada se izgubi obiteljska idila, kada su odnosi narušeni, tu nije kraj. Kao što Bog može progovoriti po raznim ljudima i situacijama, tako ovdje nalazimo samozatajnog Motanka Sarmića koji tati Tijesto progovara, ukazuje na njegov „grijeh“, ali mu u isto vrijeme daje nadu da ništa nije izgubljeno, da se cijela situacija može okrenuti na dobro.
Što nedostaje današnjoj dječjoj književnosti? Uviđaš li nešto kao otac i pisac?
Iz razgovora s lokalnim knjižničarkama zaključio sam kako je sve manje napisanih djela koja proizlaze iz čistog nadahnuća. Puno je djela koja nastaju iz očekivanja, ili obveze da se nešto napiše, a takva djela uglavnom ne nose onu pravu snagu u sebi. U novije vrijeme tu su i ideološki obojene slikovnice, s vrijednostima koje ne bi trebale biti prihvatljive jednom kršćaninu. Svakako nam nedostaje knjiga s temeljnim i kršćanskim vrijednostima. Te se knjige ne moraju baviti nekom teškom teologijom, već je dovoljno kroz njih pronositi onu ljepotu riječi i stvorenog na način koji je opipljiv djeci.
Koji su planovi za dalje? Imaš li neke nove ideje za pisanje?
Plan je ostati otvoren nadahnućima, posebno onima Duha Svetoga.
Ima nekih nadahnuća
Teku iz dalekog kraja
Duboka su i jaka
Kao da su iz samog raja
Ne žele otkriti svoj izvor
Ni odakle snagu crpe
Na pjesnikova vrata pokucaju
A odgodu ne trpe
Postoje neka nadahnuća
Koja naiđu i brzo prođu
Odnese ih ritam života
A više se ne vraćaju
Jednom, kada odu,
Ne nalazim ih više
Ostaju samo blijede slike
I sve su tiše i tiše
Neka pak nadahnuća
nikako da popuste
Moraju izaći na svjetlo
Kroz pero ili stidljive usne
Ometaju i kradu moj mir
Dolaze i prekidaju moj san
Svijetle i u najcrnjem mraku
Spremno čekaju svoj dan
Slikovnice Nikole Nikolića, Pas Žućo i Tjestići, možete nabaviti preko Naklade Crisinus.
