Ponekad nije lako naći film kršćanske tematike koji zaista vrijedi pogledati, ali neki klasici nikad neće prestati oduševljavati i poticati nas na promišljanje.
Ima nešto u onim starim, crno-bijelim filmovima što im daje posebnu atmosferu. Vjerojatno su to uspomene na stare dane kada bih vikendom s obitelji gledala vesterne i filmove iz zlatnog doba Hollywooda koji bi se puštali na ‘četvorki’ taman u vrijeme nakon ručka.
Ne mogu reći da mi uvijek skroz sjedne taj starinski narativ u kojem se pozitivne likove karakterizira kao one koji su uvijek u pravu. Sa svecima iz tih filmova teško se poistovjetiti jer oni kao da su kipovi u crkvi, savršeni, a jedini križ im je mržnja i nerazumijevanje njihovih bližnjih te neke manje kušnje. Kao da sveci nisu bili obični ljudi, baš kao i svi mi.
Međutim, nakon gledanja nekih suvremenih filmova u kojima ne postoji niti jedan lik koji je u potpunosti na strani dobra, stari filmovi mi dođu kao dašak svježeg zraka u zagušljivom prostoru.
Ne znam zašto su filmovi o svecima, a posebno stari i dobri filmovi, tako slabo poznati. Možda je to zbog toga što je danas mnogima teško, pa možda čak i dosadno, gledati crno-bijele filmove s potpuno drugačijim načinom pričanja priče nego što smo mi na to navikli.
Rekla bih da stare filmove ne treba gledati iako su stari, nego baš zato što su stari. Ta glazba, kadrovi, način glume, svi ti detalji filma stvaraju poseban ugođaj koji budi nostalgiju na vrijeme koje nismo proživjeli.
Od svih filmova o svecima koje sam pogledala tri su me posebno oduševila.
- „Neodlučni svetac“ – film o svetom Josipu Kupertinskom
S jedne strane, vjerojatno je logično da je film o „letećem svecu“ komedija. Ali, smiješno je to što je baš dar levitiranja, koji je imao sveti Josip Kupertinski, čak ono najozbiljnije u filmu. „Neodlučni svetac“ iz 1962. zasigurno je film uz koji se može glasno smijati, ali možda i pustiti koju suzicu.
Film je prepun živopisnih likova, poput Josipove majke koje se boji čak i njezin brat, gvardijan franjevačkog samostana. Točno se osjeti talijanski temperament, iako je film američki.
„Neodlučni svetac“ je film o tome kako Bog uvijek čini ono što on hoće, a ne ono što mi očekujemo. Film nas tjera da se zapitamo: čime su ograničena naša očekivanja od Boga? Oklijevamo li prihvatiti ono na što nas Bog zove?
- „Bernardičina pjesma“ – film o sv. Bernardici Soubirous i Lurdu
Sjećam se trenutka kada sam prvi put gledala ovaj film. Došla sam tek na kraj filma, koji traje oko dva i pol sata. Znala sam da ga moram pogledati ponovo.
Film „Bernardičina pjesma“ prati život svete Bernardice od trenutka kada joj se prvi puta ukazala Gospa pa sve do njezine smrti.
U filmu se najviše govori o vjeri i nevjeri. Ako se analizira one koji ne vjeruju, može se zaključiti da je poruka da ne vjeruju oni koji su oholi i zavidni.
Ono što me najviše oduševilo u filmu je prikaz Bernardičine blagosti u trpljenju. Scena koja me najviše dirnula je trenutak kada jedna starija redovnica poziva Bernardicu na red. Zapravo, ona i dalje ne vjeruje da je Bernardica zaista vidjela Gospu, a ne vjeruje joj jer je puna mržnje i zavisti, jer misli da je ona više zaslužila da vidi Gospu. Potom kaže Bernardici da bi joj povjerovala kada bi barem imala jedan dokaz da je ona trpjela.
Isprva Bernardica kaže da ona ne zna što je patnja, a potom se dosjeti nečega i pokaže joj svoju bolesnu nogu na koju se nikada nije žalila. Iako njezina noga nije prikazana te ne vidimo što joj je to točno Bernardica pokazala, u krupnom planu se prikaže izraz lica te redovnice – šok, uznemirenost, sažaljenje.
Upravo tu leži najveća vrijednost filma, ako gledamo duhovnost – pomaže nam da sebe preispitamo. Što nas sprječava da vjerujemo drugima? Zbog čega smo skeptični?
- „Gospodin Vinko“ – film o svetom Vinku Paulskom
Od navedenih filmova ovaj se razlikuje u mnogo toga. Osim što je jedini na francuskom, glavni je lik, sveti Vinko, nekako više u središtu radnje nego u prethodna dva filma. Više se čuju njegova razmišljanja i monolozi.
Film prati život svetog Vinka i njegov rad sa siromasima, nerazumijevanje okoline i druge teškoće kroz koje je prolazio. Njegov put nije bio lak – često je nailazio na tvrda srca, čak i kod onih koji su rekli da mu se žele pridružiti u pomaganju potrebitima.
Iako sam film gledala prije dosta vremena, posljednja scena mi se dobro urezala u sjećanje. Nije to jedina potresna scena u filmu, ali zasigurno je najupečatljivija. Sveti Vinko je na samrti, ali, umjesto da ugosti nekog uvaženog gosta, on pozove djevojku koja je idući dan prvi puta trebala ići siromašnima. „Siromašni će ti jedino zbog tvoje ljubavi oprostiti što im daješ kruh.“
Ovaj film tjera da se zapitamo koliko mi suosjećanja imamo i kakvo je to suosjećanje. Je li to suosjećanje na razini da ćemo samo reći „jadan on“ i nastaviti tipkati po mobitelu? Ili je to suosjećanje koje će nas potaknuti na dobra djela?
Izvor: bitno.net
Foto: Unsplash
