„Ljudi su zaboravili Boga.“ – To je razlog koji je godine 1983. u Londonu naveo književnik i politički zatvorenik Aleksandar Solženjicin (1918. – 2008.), nakon pedeset godina proučavanja i pisanja o povijesti Ruske revolucije koja je dovela do smrti više od 60 milijuna ljudi.
Kada bi se ta analiza proširila do danas, kako bi uključila kulturni kaos koji se u godinama nakon Hladnoga rata pojavio u prvim desetljećima dvadeset i prvoga stoljeća, glasila bi: „I, zaboravljajući Boga, napustili su istinu.“
Napuštanje istine poprimilo je oblik sve bizarnijih zahtjeva, osobito u akademskoj zajednici, vlasti i medijima, kako bi se prilagodilo onomu što su očite laži, mitovi i neistine. Prema prvom poglavlju Poslanice Rimljanima, glavna posljedica odbacivanja Stvoritelja jest vjerovanje u laži o stvarnosti, ćudoređu i ljudskoj osobi. U naše vrijeme te se laži često prodaju zahtjevima za „uključivošću i jednakošću“ te obećanjem oslobođenja od tradicionalnih moralnih ograničenja, pa čak i ograničenja koja nameće sama stvarnost. Ta su obećanja lažna kao i same laži. Namjesto slobode, izgradili smo svijet s epidemijskim razinama nesretnosti i osamljivanja, da se ne spominje povećanu poraba moći i manipulacije radi nametanja ideja koje očito nisu istinite.
Ljudi su zaboravili Boga i stoga su napustili pojam istine. To je osnovni opis onoga što je Os Guinness nazvao „našim civilizacijskim trenutkom“, ključnim vremenom u povijesti Zapada. Zapanjujuće je posljednjih godina promatrati kako bivši sumnjatelji u istinu i Boga preispituju značenje i istine i Boga. Neki koji su, prije samo desetak godina, proglašavali Boga obmanom (deluzijom), a religiju otrovom, govore o tome što smo izgubili napuštajući i jedno i drugo. Naravno, postoje i drugi koji su pojačali samouvjerenost u obmanu.
Međutim, način na koji Bog poziva Svoj narod da se uključi u ovaj trenutak nije drukčiji od načina na koji je pozivao kršćane u svakom drugom trenutku. Pozvani smo prignuti koljena i nakloniti srce Isusu Kristu, Izvoru sve Istine i Utjelovljenju Božje ljubavi prema svijetu. Kršćani trebaju govoriti istinu i kazivati je onako kako nam je Bog rekao.
Najmanje što možemo reći jest da ne smijemo samo znati što je istina, nego moramo imati povjerenja u ono što je istina. Inače ćemo na obmane i varalice našega vremena i prostora odgovarati šutnjom ili ljutnjom. Šutnja nikada nije prikladna. Ljutnja je povremeno potrebna, ali nikada namjesto ljubavi prema onima koji su žrtve laži. Ljubav se nikada ne smije miješati s ljubaznošću. Biti uvučen u laži nikada nije ljubav.
Obećanja slobode napuštanjem istine su nas iznevjerila. Isusovo obećanje slobode je sigurno i izvjesno, a dolazi po upoznavanju istine. Drugim riječima, pozivajući ljude k istini, kršćani nude slobodu. To je naš poziv, osobito u ovom civilizacijskom trenutku.
Izvor: vjeraidjela.com
Foto: Unsplash
