Josip – sin Davidov, suprug Marijin, skromni radnik i posvojitelj Mesije – jedan je od najvećih svetaca u životu Crkve. Kroz povijest smo kao članovi Božje obitelji sve više uviđali presudnu ulogu Josipa koji je „vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima” (Mt 24, 45).
Može biti lako previdjeti Josipa – on čak ne kaže ni riječ u evanđeljima, a čini se da je umro prije Isusova javnog djelovanja – no on je odigrao ključnu ulogu u Isusovu životu i misiji. Preko Josipa Isus nasljeđuje Davidovo prijestolje. Josip vodi Svetu obitelj, a Sin Božji bio je poslušan Josipu kao svome ocu (Lk 2, 51).
Josip nastavlja bdjeti nad Crkvom, služeći kao čuvar i zaštitnik Tijela Kristova – razlog zašto je imenovan zaštitnikom sveopće Crkve. Može biti teško razumjeti koliko mi, kao kršćani, sudjelujemo u Isusovu životu i Njegovim prerogativima. Ivana Orleanska je to najbolje rekla tijekom suđenja: „O Isusu Kristu i Crkvi jednostavno znam da su jedno i ne bismo trebali komplicirati stvar“ (KKC, §795).
U tom bliskom identitetu vjernika s Kristom, on nam daje sve što ima, čak i svoj božanski život: njegov Otac postaje naš Otac, daje nam svoj duh i život – Duha Svetoga, primamo plodove Njegove pobjede nad smrću, a na križu nam je dao svoju majku da i nama bude majka (Iv 19, 26–27). Isto tako, kao udovi Isusova tijela, Josip postaje naš vlastiti zaštitnik i skrbnik, preuzimajući očinsku ulogu u našem rastu kao kršćana.
U evanđeljima jasno vidimo kako Josip utjelovljuje mnoge kreposti, osobito poslušnost, hrabrost, šutnju i poniznost. Posebno nam Matejevo evanđelje daje priču o Isusovu rođenju iz Josipove perspektive. Unatoč svojim strahovima, Josip je odmah poslušao glas anđela koji mu se obratio u snu: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji” (Mt 1, 24).
Josip je morao pokazati radikalno povjerenje u Božji plan čak i kad se činilo da nema smisla. Kad mu je san ponovno prekinut, pokazao je hrabrost da se istom trenu zaputi u Egipat, ostavivši sve za sobom, a kako bi zaštitio svoju obitelj. Josipova trajna spremnost da učini sve što se od njega očekuje može se vidjeti u anđelovim riječima: „ostani ondje dok ti ne reknem ” (Mt 2, 13). Josip je bio savršen tata – uvijek dostupan, čak i noću, i spreman učiniti sve što njegovoj obitelji treba.
Bio je oličenje snažnog i šutljivog tipa. Unatoč svojoj presudnoj ulozi u povijesti spasenja, Josip je ostao „nijem” u evanđeljima. Njegova šutnja očituje njegovu poniznost, kao priznanje da njegov život nije bio usredotočen na njega samog. Služio je Svetoj obitelji predano i tiho, utjelovljujući svakodnevnu vjernost radom i molitvom. Iako kraljevske loze, nije bio ambiciozan. Ostao je siromašan graditelj usmjeren više na svoju obitelj nego na bilo što drugo.
Poučavao je Isusa i pokazivao mu kako raditi. Živio je s Gospom u čistoći, postigavši pravi cilj braka – duboko duhovno jedinstvo usmjereno prema nebu. Josip nam pokazuje da istinska sreća dolazi od požrtvovnog darivanja sebe za druge. S Isusom i Marijom imao je sve što mu je trebalo!
Josipovo svjedočanstvo postalo je još aktualnije u suvremenom svijetu. Naša individualistička kultura prihvaća vrijednosti izravno suprotne njegovu svjedočenju. Budući da smo uvučeni u pobunu, buku, smetnje i zadovoljstvo, nastala je velika duhovna glad. Baš kao što je tijekom sedmogodišnje gladi koja je pogodila Egipat u Knjizi postanka faraon rekao Egipćanima: „Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!” (Post 41, 55), tako nam je Bog poslao drugog Josipa.
Pape nam neprestano govore tijekom posljednjih 150 godina: „Idite k Josipu, sinu Davidovu”, kao i u nedavnoj godini posvećenoj svetom Josipu. Sad je uistinu vrijeme svetog Josipa koji poziva vjerne očeve, ponizne radnike i tihe kontemplativce. On nas nadahnjuje da preuzmemo svoje jednostavne svakodnevne poslove za obnovu naše obitelji, Crkve i društva.
Crkva predlaže Josipa kao „stup obitelji” u njemu posvećenim litanijama. On nastavlja bdjeti nad kršćanskim domom i pruža nam očinski uzor za njegovo vođenje. Osobito očevi imaju najveći utjecaj na vjeru svoje djece, što su pokazala mnoga istraživanja. Očevi mogu kroz Josipa naučiti o hrabrosti i žrtvi koje su potrebne da bi svoje obitelji odvratili od prijetnji koje žele nauditi njihovoj djeci.
Baš kao što je Josip morao podnijeti velike žrtve kako bi zaštitio svoju obitelj od Heroda, tako i očevi moraju dati prednost sigurnosti svojih obitelji od mnogih opasnosti koje neprestano napadaju njihovu djecu, bilo da se radi o jasnim fizičkim prijetnjama ili podmuklim rizicima poput onih predstavljenih kroz tehnologiju i medije. Moraju se donijeti teške odluke kako bi se osigurala čistoća i veći mir i tišina u domu, dajući ljudima prednost nad stvarima i raščišćavajući obiteljski raspored za ono što je najvažnije – vrijeme za Boga i jedno za drugo.
Pobožnost svetom Josipu daje nam priliku da razvijemo čvršći odnos s našim duhovnim ocem koji nas je usvojio. Sudjelujući u Isusovu životu, on nas uvlači u svoj odnos sa svojom užom obitelji i prijateljima – koji će nas, zauzvrat, uvući u dublje prijateljstvo s Isusom. Trebamo se obratiti Josipu za pomoć kao zaštitniku Crkve i obitelji.
Evo stoga jedne velike molitve svetog Johna Henryja Newmana koju bismo mogli dodati našim svakodnevnim molitvama:
Bože, koji si se neiskazanom providnosti udostojao izabrati blaženoga Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj, molimo, da koga kao pokrovitelja častimo na zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
