Dragi don Damire,
koja je funkcija molitve? Odnosno, ako nam je Bog dao slobodnu volju za činjenje kako dobra, tako i zla, koja je onda svrha molitve ako su zemaljska djelovanja ionako ostavljena nama na slobodnu volju? S druge strane, ako je sve u Božjim rukama, zašto bih molio kad će sve što on učini ionako biti dobro, a ne zlo. Hvala na odgovoru!
Ivan
Dragi Ivane,
Bog uistinu vodi sav svijet prema njegovu konačnu dovršenju u skladu s planom svoje providnosti. Međutim, u tom planu čini ljudske slobode imaju itekako veliku vrijednost i ulogu.
Ta je ljudska sloboda, kako sam kažeš u pitanju, sposobna i za dobro i za zlo. Međutim, dok zlo možemo činiti sami po sebi, pod utjecajem naše istočnim grijehom ranjene naravi, dobro pak možemo činiti samo uz Božju milost. U Katekizmu stoji: „Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga“ (KKC 1996).
Tu pak milost stječemo upravo molitvom. Porastom milosti slabi ropstvo grijeha kojim smo vezani, a dobro se u nama učvršćuje u obliku kreposti. Također postajemo sposobni primiti razne nove milosti koje služe izgradnji Crkve i svijeta te se tako u svakom smislu suobličujemo Kristu.
Bez te otvorenosti Bogu i traženja njegove pomoći načelno nema ni spasenja, a još manje svetosti. Kršćansko iskustvo, osobito svetačko, ukazuje na to da se brojne milosti mogu izmoliti za druge – vidi samo Dnevnik svete Faustine Kowalske i kakvim je sve molitvama i pokorama izbavljala duše od zla. Također, brojni su sveci ustvrdili da bi svijet odavno propao da nije svete mise, koja je vrhunski oblik molitve.
Dakle, Bog djeluje u našoj povijesti i pritom zadržava svoju suverenost, ali se ne nameće čovjeku. Ovisno o čovjekovoj potrebi za njim – koja se iskazuje upravo molitvom – Bog izlijeva svoju milost.
Prema tome, nipošto nije svejedno molimo li ili ne.
Dilema koju postavljaš u pitanju – ovisi li sve o Bogu ili o našoj slobodi – stoga je pogrešno postavljena budući da ni jedan ni drugi odgovor nisu točni. Istina je da je čovjek pozvan da bude Božji suradnik, a molitva je upravo izraz te suradnje.
Točno je i da Bog sve okreće na dobro, pa tako i ono što je po sebi zlo, ali kome? Sveto je pismo tu jasno: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim 8,28). U tom smislu vjernik koji je predao svoj život Bogu zna da Gospodin, čak i kada mu pripušta određeno zlo, čini to u kontekstu plana za njegovo konačno dobro. Stoga u životu vjernika čak ni zlo nije za zlo, kao što ni u Kristovu životu križ nije ostao tek sprava za mučenje, već je pretvoren u izvor milosti. Tako je i sveti Toma More u svojoj osobnoj povijesti koja je – ljudski gledajući – imala tragičan završetak – vidio u tome Božji prst i s pouzdanjem prihvatio mučeništvo.
Btb
don Damir
Preuzeto sa stranice studentski-pastoral.com
Foto: Unsplash
