Kad pogledamo danas po svijetu, vidimo na sve strane bijedu i nevolju, u koju je upao ljudski rod. I umjesto da svijet sluša savjet Crkve, koja jedina pokazuje ispravan put za izbavljenje iz ovih teških nevolja, ljudi slušaju radije i najgore vikače i slijede najluđe teorije. Jedna od takovih ludih teorija jest komunizam, koji obećaje svijetu izbavljenje od svih zala i raj na zemlji. Toga varavoga obećanja neće i ne može komunizam nikada izvršiti, i to poglavito iz dva razloga. Prvo zbog toga što je praktički nemoguć po svojoj gospodarskoj zamisli, i drugo, zbog toga što se osniva na materijalizmu.
Ne može izvršiti svog obećanja velim zato, jer je po svojoj gospodarskoj zamisli praktički nemoguć. Ako već u katoličkim redovničkim obiteljima, gdje zajedno živi relativno malen broj ljudi, imade dosta poteškoća, da se održi na visini zajednički obiteljski život, kako bi se mogao održati komunizam golemog društva, kako ga misle ostvariti nekoje države po primjeru nesretne Rusije. Zar nije jasno kao sunce, da će takav komunizam zahtijevati strašan centralizam uprave i dosljedno nebrojeno mnoštvo činovništva, Pritisak birokracije bio bi neizreciv i ubio bi svaku volju za rad u ljudima, poduzetnost i veselje. Pametno gospodarstvo u komunističkoj državi apsolutno je nemoguće. I za dokaz toga ne treba ništa drugo nego uprijeti prstom u Rusiju, komunističku Rusiju, koja je nakon 20 godina komunističkog gospodarstva doživjela potpuni slom na svim stranama nacionalne ekonomije.
Ali kad bi komunizam bio i moguć po svojoj gospodarskoj zamisli, ostao bi i dalje neostvariv zbog toga, što se bazira na materijalizmu. Materijalizam pak mora prije ili kasnije uništiti svako socijalno blagostanje. Za zadovoljni ljudski život nije dosta samo kruh, meso, vino, san, šetnja itd., nego se prije svega traži da vlada pravda u društvu, bez koje nema mira. Zato i kaže Sv. pismo: »Justitia elevat gentes – pravda diže narode.« (Izr 14, 34) Komunizam pak pravde ne pozna. Ona je u ustima komunizma prazna riječ bez značenja. To pak naprosto zato, jer materijalizam, na kojem se bazira komunizam, ne pozna Boga, a bez Boga nema pravde prema riječima Sv. pisma: »Et justitia de coelo prospexit« – i pravda je s neba pogledala (Ps 84, 12)[1]. gdje pak nema pravde, tamo se vlada silom. A na sili zadovoljnog ljudskog života nema i ne može biti.
Za zadovoljni ljudski život traži se osim pravde i strpljiva ljubav, koja pravdu usavršuje. Materijalizam pak ljubavi ne pozna. On ujedinjuje samo za zajedničku mržnju, a ne za zajedničku ljubav.
Zato je materijalizam, a konsekventno i komunizam, do krajnosti sebičan. Sebičnost pak ne može ostvariti socijalnog reda ni poretka, gdje bi svi bili dionici zajedničkih dobara. Zato se u pogledu uspostave reda, mira i blagostanja među ljudima, mogu materijalizmu odnosno komunizmu također primijeniti riječi Kristove: »Spiritus est qui vivificat, caro non prodest quidquam«[2] – duh je koji oživljuje, tijelo, materija ne vrijedi ništa! Uostalom kakova je nakaza materijalizam, ta podloga komunizma, najbolje pokazuje okrutni kapitalizam, koji je izrastao iz istog korijena iz kojeg i komunizam, te su rođeni blizanci,
Duh je koji oživljuje! Ta me misao osobito danas prožima kad prisustvujemo ovoj skromnoj slavi sinova sv. Franje Asiškog. Onog sv. Franje, koji je u svoje doba također gledao groznu pohlepu za užicima, blagom i bogatstvom u ljudskome društvu. Taj divni svetac uvidio je brzo, da za ozdravljenje prilika u ljudskom društvu ne može biti lijek lakomost pojedinaca, jer bi to značilo »tjerati vraga pomoću Belzebuba« (usp. Lk 11, 15), nego samoodricanje, pobijanje nepravedne pohlepe. Što ne ćeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome!
Stoga je jasno, da samo razum i kršćanstvo može da riješi socijalni problem. Nikako sam razum, jer nas iskustvo uči, da je razum nakon grijeha istočnog znao upasti u najstrašnije zablude, ako nije bio rasvijetljen kršćanskom vjerom, i združen s voljom oplemenjenom po istinama vjere. Jedna takova strahovita zabluda u koju je upao ljudski um jest i sam komunizam, koji hoće da samo razumom (ako se kod komunizma može govoriti o razumu) bez Boga uredi ljudsko društvo.
Čovjek je duhovno biće. Zato se njegov duh ne može nasititi materijom, jer je u neku ruku beskrajan svojim željama i težnjama. Zato već i naš pjesnik Preradović veli: »Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije!« Jer je ljudski duh na neki način neizmjeran po svojim čežnjama, zato može da ga ispuni samo neizmjerno biće. To pak nije materija, nego Bog.
Svi će dakle pokušaji komunizma ostati uzaludni. Može se krvavom revolucijom, za kojom žudi, i dočepati privremene vlasti, ali njegova konačna propast samo je pitanje vremena!
Duh je koji oživljuje! Ta nam se misao duboko usijeca u dušu danas, kad smo sjedinjeni u ovoj skromnoj proslavi sa sinovima asiškog siromaka sv. Franje.
Hrvatska straža, 14. listopada 1936., br. 236., str. 5.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 128-130.
