Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mudr 9,13–18b; Ps 90,3–6.12–14.17; Flm 9b–10.12–17; Lk 14,25–33
Uvod
U Evanđelju Isus tvrdi da moramo ljubiti svoje neprijatelje ako se hoćemo zvati njegovima (usp. Lk 6, 35), a danas govori da moramo mrziti članove svoje obitelji ako želimo biti njegovi učenici. Kako to dvoje pomiriti?
Isus pretjeruje
Je li Isus možda malo pretjerao kada je rekao da moramo mrziti svoju obitelj? U ovom slučaju nema pogrešnog prijevoda, on je zaista upotrijebio riječ mrziti. Odgovor je – da! Isus jest pretjerao: takav se način izražavanja u književnosti zove hiperbola. No, i mi svakodnevno slično govorimo, primjerice kada kažemo da nekoga nismo vidjeli sto godina ili da je netko jak kao bik. Namjerno pretjerujemo da bismo naglasili neku poruku ili poantu. Tako i Isus stilski pretjeruje kako bi naglasio jednu važnu poruku koja je podjednako šokantna: ako želite biti moji učenici, ništa vam ne smije biti važnije od mene. Za primjer je uzeo članove obitelji jer je to ono što smatramo najvrednijim ovdje na zemlji. Koliko smo puta čuli, a možda čak i rekli: “Za svoju obitelj spreman sam učiniti sve!” Čini se da upravo takav stav Isus danas želi preispitati i promijeniti.
Bog iznad svega
Postoji jedna zanimljiva definicija nevjere: nevjernik sam svaki put kada stavim vidljivo ispred nevidljivoga. To je naša tendencija koju, vjerujem, svatko u sebi može primijetiti. Lakše je ujutro ustati i odmah krenuti za nekim poslom nego kleknuti i moliti; češće strahujemo što će neki čovjek misliti o nama nego od onoga što bi nam Isus rekao da sada dođe; puno toga žrtvujemo za napredak u karijeri, a napredak u svetosti ostavljamo za neka bolja vremena. Ovakvi su stavovi razumljivi jer smo tjelesni i prirodno nam je razmišljati i ponašati se tjelesno, ali Isus nam je došao ponuditi jedan drukčiji, bolji put: sve vidljivo trebamo ostaviti po strani i potpuno slobodno krenuti za njim, ostaviti čak i vlastitu obitelj ako nam je ona prepreka na putu prema Bogu.
Jasno, Isus ne traži da zanemarimo ili napustimo svoju obitelj – dapače, većini je upravo obitelj put posvećenja – no ona nikada ne smije biti na prvom mjestu, ispred Boga. Pad u tom smislu često možemo primijetiti kod majki s malom djecom koje zbog roditeljskih obaveza stavljaju duhovni život u drugi plan. Majka vidi svoje dijete kako plače – dijete koje ima potrebu za majčinskom pažnjom i ljubavlju – ali ne vidi da i njezina duša isto tako plače i čezne za Kristom. Ona misli kako je požrtvovna i vrijedna jer se neprestano daje najbližima, no zapravo dopušta da je obaveze ovoga svijeta rastrgaju na komadiće, zato što je radi obitelji svoj odnos s Kristom stavila u drugi plan.
Đavao nas tako lako prevari na ovom području: prikazuje nam molitvu kao neki luksuz koji ćemo si priuštiti kada ulovimo vremena ili kao sebičnost koju moramo podrediti drugima ako želimo biti dobri ljudi. A molitva je poput zraka, bez kojega se gušimo. Nijedna naša obaveza neće trpjeti ako svaki dan izdvojimo nešto vremena za Boga, dapače, po molitvi postajemo bolji roditelj, sin, kći, brat, sestra… To je zadaća Kristova učenika: uvijek stavljati ono nevidljivo na prvo mjesto, čak i onda kad se od nas traži nezamislivo – da završimo na križu.
Sablazan križa
Danas olako oduhovljavamo značenje riječi križ smatrajući križevima naše svakodnevne teškoće i kušnje. Naravno, moguće je i takvo tumačenje, ali u vrijeme kada je Isus o tome govorio, njegovim je slušateljima križ značio samo jedno: način na koji su Rimljani pogubljivali robove i najgore kriminalce. Danas bi Isusova rečenica možda glasila ovako: „Tko zbog mene nije spreman završiti ispred streljačkog voda, ne može biti moj učenik!” Upravo je ovo najteža rečenica koju smo danas čuli iz Evanđelja, a ne ona koja kaže da trebamo mrziti svoje roditelje.
Prvo nam čitanje poručuje da je mudar onaj tko je svjestan prolaznosti i propadljivosti ovoga svijeta, što uključuje i propadljivost tijela. Zato psalmist moli: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce” (Ps 90, 12). Biti mudar znači znati uvijek staviti ono nevidljivo (odnosno vječno) ispred onog vidljivog, prolaznog.
Postoji jedna duhovna vježba s pomoću koje lako možemo vidjeti koliko je velika naša vjera. Zamislimo da polako ostajemo bez svega što imamo: prvo ostanemo bez sve imovine i svega materijalnog, potom bez obitelji i prijatelja, a zatim nas napusti zdravlje, pa i pamet. Primijetimo kakve osjećaje i tjeskobe u nama budi ovo razmatranje. Ipak, usred svih tih nevolja i unatoč njima, ostaje nam Bog: on nas nikada ne napušta. Kada naučimo tako živjeti – bez strahova, jer nam je Bog jedini oslonac – tada možemo reći da smo Kristovi učenici.
Zaključak
Naravno, tko to postigne, taj je svet. Upravo se za to svaki dan trebamo boriti, no nikada ne smijemo zaboraviti što je ključno za uspjeh u toj borbi: luda zaljubljenost u Isusa. Samo se zbog te ljubavi koja nas je osvojila možemo odreći svega, pa čak i onoga što je nužno, jer ljubav sve pokriva (1 Kor 13, 7).
Nije li isto i u obitelji? Ta tko bi trpio silne zahtjeve jednog djeteta, muža ili žene da nije ljubavi! Znamo, međutim, da ljubav moramo pažljivo njegovati jer se ona inače brzo ohladi i nestane. Zato svaki dan molimo i redovito pristupajmo sakramentima kako bismo što jače gorjeli od ljubavi za Krista.
vlč. Tomislav Šagud
Izvor: sagud.xyz
Foto: Unsplash
