Ustoličivši se kao bog, suvremeni se čovjek bori s pojmom molitve. Čemu moliti za nešto s dozom nesigurnosti kad znam da mi to Amazon ionako može omogućiti za nekoliko dana?
Samo se malo šalim, ali istina je da imućni i bogati ljudi teže razvijaju zdrav osjećaj potrebe, slanja zahtjeva s mogućnošću da čuju NE, kao što je to slučaj s oblikom molitve koju nazivamo prošnja. Cijeli su naši životi ispunjeni riječju DA. Pritisnite tipku „L” i pojavit će se slovo. Okrenite termostat i zrak će se zagrijati. Naručite svoje kapsule od ulja jetre bakalara i čarolija drevnog izvora vitalnosti više ne dolazi iz nekih mutnih voda i ribljih iznutrica, već u jednoj čistoj maloj tableti i to za nekoliko dana.
Čovjek je u sirovim vremenima osjećao drugu vrstu napetosti moleći se Bogu. David viče u Psalmima: „Tko sam ja da me Bog sluša?” Pretpostavljamo da zato što „znamo” kako stvari funkcioniraju, poput oblaka i tlačnih sustava, kiše i probiotika, da ih zapravo ne vidimo kao darove od Boga. Ali svatko tko živi s tim prirodnim stvarima i dalje ih poznaje kao dar. Ukratko, svi osjećaju da je Bog stvaran, moćan i savršeno sposoban odgovoriti na molitvu. Pitanje nije: „Hoće li mi On dati ono što tražim?” Umjesto toga, to je: „Zašto bi On išta dao na moj zahtjev? Zašto je moja molitva dio Njegova davanja, Njegova djelovanja? Zašto me Vrhovni Izvor života uključio u bilo što što On radi? Ne treba On mene – ja trebam Njega!”
Sveti Toma Akvinski posebno se borio s tim, tenzijom zašto se molimo Bogu na razne nakane i potrebe. U nekim od posljednjih riječi koje je napisao prije smrti, tjera nas da se zapitamo zašto bismo mislili da molitva nešto „čini”? Molitva ne obznanjuje „naše potrebe ili želje Bogu, jer On zna sve”, kaže on. Također, „ljudske riječi ne utječu na Božju volju” – ne mijenjamo Božje mišljenje molitvom. Ali Bog nas i dalje upućuje da mu iznosimo svoje potrebe „jer se on brine za nas” (1 Pt 5, 7). Bog nam također govori da budemo ustrajni u traženju od Njega određenih stvari: „Tražite i dat će vam se” (Mt 7, 7). Koja je, dakle, priroda i svrha molitve? Vjera i nada, prema Akvinskom, otkrivaju nam da je molitva „potrebna čovjeku zbog onoga koji moli”, a to smo mi, „kako bi on mogao razmisliti o svojim nedostatcima i usmjeriti svoj um na žarku i pobožnu želju koju se nada dobiti svojom molbom.”
Drugim riječima, Bog nas je htio i stvorio na takav način da nas poziva da budemo dio Njegova očinskog djela. Zamislite sposobnog čovjeka koji gradi zid i daje svome malom sinu čekić da mu pomogne. On ne treba sinovljevu pomoć i od toga ne dobiva nešto nužno, ali ga poziva da bude dio toga jer ga voli kao sina. Tako će izgraditi svoju kuću. Bog nas također poziva da kao sinovi sudjelujemo u Njegovu djelu. Tako On želi izgraditi svoju kuću.
Stoga je Božja volja da dobijemo tražeći „ono što je Bog odredio da bude ispunjeno našim molitvama”. Za razliku od drugih stvorenja, ljudi su „uzdignuti do dostojanstva Božje slike”, objašnjava Akvinski. „Tako odgojeni da budu sinovi, ljudi se razumno mogu nadati baštini.” Bog ne samo da nam molitvom daje nadu za baštinu, već nas priprema da primimo tu baštinu molitvom, baš kao što zemaljski otac može marljivom obukom pripremiti svog sina da primi nasljedstvo posla ili imanja. Stoga je to razlog, prema Akvinskom, da možemo moliti kao sinovi s takvim pouzdanjem: „Oče naš, koji jesi na nebesima.” Mi pripadamo Njemu. On ima posla. I On želi raditi taj posao s nama. A taj je posao molitva. Prionimo na posao.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice thosecatholicmen.com
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
