Poganstvo je dugo zadržalo snažan utjecaj, ali misionarski rad svetog Oskara donio je plodove nešto više od stoljeća kasnije, kada se danski kralj Harald Blåtand dao krstiti. Tek je s Reformacijom 1536. godine katolička vjera bila zabranjena u Danskoj, a ta je zabrana ostala na snazi sve do 1849.
Danas katolici čine manje od 1 posto stanovništva. Ipak, od sredine 20. stoljeća Crkva raste zahvaljujući imigraciji iz zemalja s katoličkom tradicijom. Unatoč tomu, Danska ostaje, kao i u vrijeme svetog Oskara, zahtjevno misijsko područje. Razlika je u tome što je danas sekularizacija ono što predstavlja izazov evangelizaciji, iako je Evangeličko-luteranska Crkva formalno nacionalna Crkva.
„Mnogi političari tvrde da je Danska kršćanska zemlja“, kaže biskup Czesław Kozon, „ali u svakodnevnom životu ljudi teško je pronaći ikakve tragove kršćanstva.“
Ističe da se, naravno, današnja situacija ne može uspoređivati sa srednjim vijekom, ali da se kršćanski korijeni zemlje ne smiju zaboraviti. „Ne bi se smjelo smatrati protudanskim biti katolik, ali mnogi ljudi misle da pravi Danac mora biti luteran. Zato moramo pokazati da se može biti dobar i autentičan Danac i kao katolik. Često se kao argument protiv danskoga karaktera Katoličke Crkve navodi to što je ona u velikoj mjeri Crkva imigranata, kao što je to slučaj i u ostalim nordijskim zemljama.“
Trostruki izazov za Crkvu
Biskup Kozon na čelu je Kopenhaške biskupije od 1995. godine i tek je treći biskup rođen u Danskoj nakon Reformacije. Rođen je 1951. u Brovstu, u sjevernom Jutlandu, a njegova osobna priča odražava sadašnji karakter Crkve: sin je poljskih imigranata koji su došli u Dansku radi rada. Nakon studija filozofije i teologije u Rimu zaređen je za svećenika 1979. godine te je služio u nekoliko župa i kao generalni vikar prije nego što ga je papa sveti Ivan Pavao II. imenovao biskupom.
Kao pastir jedine katoličke biskupije u Danskoj – koja uključuje i Grenland i Farske otoke – opisuje tri glavna izazova: biti kršćanska manjina u snažno sekulariziranom društvu; biti katolička manjina u dominantno luteranskom okruženju; te stvarati integriranu katoličku zajednicu u Crkvi koja se danas većinom sastoji od pridošlica. Priznaje da se neki danski katolici mogu osjećati kao manjina čak i unutar vlastite Crkve, ali raznolikost vidi kao bogatstvo, a ne kao problem.
„Ja to vidim kao obogaćenje. Mi smo univerzalna Crkva i u našoj je naravi prihvaćati katolike bez obzira na to odakle dolaze“, objašnjava. Istodobno naglašava da, iako se mnogi katolički imigranti možda ne osjećaju kao manjina unutar Crkve, oni jesu manjina u danskom društvu te se mogu osjećati isključeno ako se aktivno ne nastoje integrirati u crkvenu zajednicu.
Katolička stajališta se zanemaruju
Prema riječima biskupa Kozona, oko 60 posto stanovništva registrirano je kao članovi Luteranske Crkve. Katolička Crkva druga je po veličini kršćanska zajednica u zemlji, ali ima tek oko 55.000 članova.
„Vjerojatno ih ima još deset do dvadeset tisuća, ali i dalje smo brojčano daleko iza Luteranske Crkve“, kaže on.
Biti kršćanin u današnjoj Danskoj općenito je velik izazov, osobito u pitanjima vezanima uz brak i obitelj, pobačaj i eutanaziju. Suvremeni stavovi o tim pitanjima široko su prihvaćeni u društvu i među političarima, pa kršćanski argumenti rijetko nailaze na dobrodošlicu u javnoj raspravi.
Katolička Crkva zauzima jasan stav o tim pitanjima, ali zbog malog broja katolika njezin se glas ne shvaća ozbiljno, objašnjava biskup. „Mnogi znaju za što se Crkva zalaže, često u negativnom tonu, ali naše se izjave najčešće dočekuju šutnjom. Ignorirani smo“, zaključuje.
Promjena stava
Najnovije godišnje vatikanske statistike pokazuju da je svjetska katolička populacija porasla s 1,39 na 1,41 milijardu. Europa je najmanje dinamična regija, s porastom od svega 0,2 posto, iako je u nekoliko zemalja zabilježen značajan porast broja krštenja. Francuska, „najstarija kći Crkve“, početkom 2025. zabilježila je rekordne brojke krštenja, unatoč dubokoj sekularizaciji koja već dugo obilježava tu zemlju.
Na pitanje doživljava li Danska nešto slično, biskup Kozon odgovara da bilježe porast sudjelovanja u tečajevima katoličke vjere za odrasle, iako su brojke još uvijek skromne. „Riječ je o stotinjak ljudi godišnje“, pojašnjava.
Ipak, primjećuje pozitivnu promjenu: danas se ljudi usuđuju više govoriti o svojoj vjeri. „Prije nekoliko desetljeća to nije bilo tako. Tada je to bila vrlo privatna stvar, čak nepristojna – pitati nekoga je li vjernik. To se promijenilo“, objašnjava prelat.
Pogled u budućnost
Što se tiče zvanja, biskup navodi da u Danskoj trenutačno djeluju 73 svećenika, dok je broj redovnica pao na manje od stotinu. Zbog toga smatra da „s obzirom na zvanja nismo osobito snažni. Trenutačno nemamo nijednog bogoslova rođenog u Danskoj koji se priprema za svećeništvo“.
Istodobno, nova zvanja pojavljuju se zahvaljujući sjemeništu Redemptoris Mater u Kopenhagenu, koje je dio dijecezanskih misijskih sjemeništa povezanih s Neokatekumenskim putem. Do sada je ondje zaređeno četrnaest svećenika, a još trinaest mladića priprema se za ređenje. „Oni osiguravaju dostupnost svećenika kako bi mogli služiti našim župama“, objašnjava.
Unatoč tome, biskupija traži načine kako probuditi lokalni interes za svećeništvo i posvećeni život. „U Švedskoj i Norveškoj ima više domaćih zvanja. Na krizmi nastojim potaknuti mlade da razmisle o svećeništvu ili redovničkom životu, ali nemamo resurse za posebnog pastoralnog djelatnika za zvanja koji bi mogao izravno raditi s mladima“, žali se biskup.
Napominje da manjak zvanja nije isključivo nordijski problem, nego zapadni fenomen, osobito kada je riječ o ženama. „Klasični redovnički život, osobito u aktivnim apostolskim redovima, više ne privlači mlade žene. Tužno je što taj način života praktički nestaje.“
Unatoč svim poteškoćama, biskup Kozon ostaje u temelju optimističan glede budućnosti. „Kada vidim ljude koji se raduju svojoj vjeri, čak pokazuju oduševljenje – osobito mladi – ili kada više ljudi dolazi na ispovijed, vidim da je vjera živa. Postoje ljudi koji doista žele produbiti svoju vjeru i prenijeti je drugima.“
Prelat zaključuje potvrđujući da je „presudno da ono što ostane od Crkve bude vjerodostojno te da zračimo radošću i nadom. To je moja nada: da to možemo ostvariti.“
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
