Oslikani veo (The Painted Veil) američka je ljubavna drama iz 2006. godine u režiji Johna Currana. Film je baziran na istoimenoj noveli britanskog autora W. Somerseta Maughama, prvi put objavljenoj 1925. u časopisu Cosmopolitan. Naslov je preuzet iz soneta Percyja Byssheja Shelleyja, koji započinje stihovima: ʽNe podižite naslikani veo koji oni koji pod njim žive / nazivaju životomʼ.
Filmska priča smještena je u godinu izdanja ovog knjižnog predloška i započinje upoznavanjem dvoje mladih ljudi, bakteriologa Waltera Fanea (Edward Norton) i Kitty Garstin (Naomi Watts), poželjne udavače iz londonske ‘društvene kreme’. Walter se udvara Kitty, a Kitty pristaje udati se za njega samo da pobjegne od svoje majke. Nakon medenog mjeseca, novopečeni bračni par putuje u Šangaj, gdje je Walterovo radno mjesto u vladinom laboratoriju koji proučava zarazne bolesti. Njihov brak ide u smjeru koji je sve samo ne idiličan, kako to obično biva kada se u nj ulazi iz krivih pobuda. Kitty uskoro upoznaje Charlesa Townsenda (Liev Schreiber), oženjenog britanskog vicekonzula i njih dvoje ulaze u aferu. Kada Walter otkrije nevjeru svoje žene, želi je kazniti prijeteći da će se razvesti zbog preljuba, ako ne pođe s njim u malo selo u zabačenom dijelu Kine gdje vlada epidemija kolere. Kitty ga moli da joj dozvoli da se razvede mirno, ali on to odbija. Ona se nada da će Townsend napustiti svoju ženu Dorothy i oženiti je. Kada ona ponudi tu mogućnost Charlesu, on je odbija prihvatiti, usprkos ranijim tvrdnjama da voli Kitty. Kitty je na kraju prisiljena putovati s mužem u planinsku unutrašnjost Kine, u mjesto koje će je duboko razočarati zbog svoje oskudice i izoliranosti. Ni izvanjske okolnosti nisu bajne, jer kolera ne posustaje u svom ubilačkom pohodu, a usporedno se diže kineski nacionalistički pokret protiv britanskog imperija. Walter i Kitty uopće ne pričaju. Dok je on u svojim knjigama i poslu, ona tone u sve dublje malodušje. Stvari se počinju mijenjati u njihovom odnosu kada Kitty odluči volontirati u samostanu u kojem redovnice brinu o siročadi, istoj onoj prema kojoj Walter pokazuje osobitu nježnost…
Ono što je interesantno kod ovog filma jest način na koji se priča razvija. Ona započinje u stilu već puno puta viđenom u holivudskim filmovima, no u jednom trenutku skreće u neočekivanom smjeru i donosi nam nešto svježe za promjenu. Ono što želim reći jest to da film ispočetka prikazuje brak onako kako ga većina ljudi danas doživljava. Brak je u očima mnogih ljudskoj prirodi nametnut ugovor, koji se, eto, mora sklopiti i ispoštovati jer je to dio uljudbe. No prava se sreća nerijetko pronalazi izvan njega, u slobodnim vezama (često preljubničkim) u kojima se traži srodna duša (bezuspješna potraga uglavnom traje do kraja života). Katekizam Katoličke Crkve, u dijelu koji govori o jednosti, nerazrješivosti i vjernosti ženidbene ljubavi, u točki 1644. iznosi: ‘Ljubav ženidbenih drugova, po samoj svojoj naravi, traži jednost i nerazrješivost zajednice njihovih osoba koja obuhvaća čitav njihov život: “Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19, 6). Oni su ”pozvani neprestano rasti u svojem zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti ženidbenom obećanju potpunoga uzajamnoga dara”. To ljudsko zajedništvo potvrđeno je, očišćeno i privedeno k savršenstvu u Isusu Kristu zajedništvom što ga daje sveto otajstvo ženidbe. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem pričesti.’ U točki 1645. piše ovako: ‘Ženidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrđuje jasno se očituje također u jednakom osobnom dostojanstvu kako muškarca tako i žene, što treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi. Mnogoženstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i isključivoj bračnoj ljubavi.’ Dalje, u točki 1646. i 1647., ‘po samoj svojoj naravi [bračna ljubav] traži od supružnika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se supružnici jedno drugome darovali. Ljubav želi biti neopoziva. Ne može biti ”do drugačije odredbe”. ”To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo”. Najdublji je tome razlog Božja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi…”’ Katekizam u točki 1650. opominje da ‘u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista (”Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” Mk 10, 11–12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu.’
Još je Aristotel u svojem djelu Politika pisao o braku kao prirodnoj prokreativnoj zajednici muškarca i žene te isticao da stabilnost društva ovisi o stabilnosti braka i obitelji. Ta je misao kasnije utjecala na Hegela, Rowlsa i mnoge druge. Klasični rimski pravnik Ulpijan iznosi da su temelji prirodnog prava: brak muškarca i žene (matrimonium), rađanje djece (liberorum procreatio) i njihov odgoj (educatio). Aurelije Augustin će ustvrditi da je bračna zajednica prva prirodna zajednica ljudskog društva i to prijateljske naravi.[1] Srednjovjekovni velikan filozofske misli, sv. Toma Akvinski, hvali monogamni brak kao uređenje pogodno za odgoj djece te da kao takvo pripada prirodnom zakonu. Monogamni brak osigurava očinski odgoj, koji je djetetu prijeko potreban.[2] G. W. F. Hegel također će podržati Aristotelovo razumijevanje braka kao temelja za zdravo društvo i izreći jednu važnu stvar, a ta je da ‘brak ne bi trebao biti poremećen strašću, jer mu je potonje podređeno.’[3] Jedni od najvažnijih predstavnika suvremene filozofske misli, Sir Roger Scruton i John Finnis, naglašavaju da je prihvatljiv jedino ‘brak između jednog muškarca i jedne žene jer se samo kao takav može razvijati bez pomoći treće strane; trajnost je potrebna kako bi se djeci pružila cjeloživotna obitelj’ (Finnis).[4] Stoga je ‘bračna ljubav objektivno dobro’ (Scruton).[5] Zaključak svih navedenih razmišljanja bio bi da je brak temeljna stanica društva iz koje zdravim odgojem treba proizaći svako društveno dobro. Ono je zapravo društvo u malom, ili kako mi kršćani volimo reći, ono je Crkva u malom.
Taj je mikrokozmos u današnje vrijeme napadnut sa svih strana. Progoni ga politika, pravo, znanost, umjetnost… Upravo potonja u tome prednjači. Dovoljno je poslušati popularnu glazbu ili pogledati kakve se serije i filmovi snimaju. Moderna umjetnost uči mlade da je sve relativno, da svatko posjeduje svoju istinu, da su tradicionalne vrijednosti (čitaj: brak, obitelj, domoljublje po ‘kršćanskom ukusu’) stvar prošlosti. No propagandna mašinerija koja stoji iza takve ideologije zaboravlja da je upravo tradicija zaslužna za opstanak našeg društva. Korijen riječi tradicija, koja dolazi od latinske riječi traditio, znači predaja. Svaki čovjek u svom srcu želi prenijeti svojoj djeci ono najbolje u baštinu, jer ona im pomaže znati odakle su došli i kamo idu. Većina današnje mladeži, nažalost, ne zna kamo ide, a to je stanje umjetno stvoreno, jer određenim pojedincima odgovara kaos, ili da se preciznije izrazim, đavao voli loviti u mutnom. On, kao onaj koji rastače, preko svojih slugu posebno napada brak i obitelj, jer je upravo (ne)sklad u njima ključan za osobni razvoj svakog čovjeka. Spoj radikalnog feminizma i marksizma, uz ‘žličicu’ frojdizma, stvorio je u prvoj polovici 20. stoljeća čudovišnog hibrida, kulturni marksizam, koji u svom dugom maršu kroz institucije proždire sve ono što je stoljećima zapadna, kršćanska kultura stvarala. Nekima su od nas možda ovo nepoznati pojmovi i tome bi valjalo posvetiti cijelu kolumnu, ili bolje reći knjigu, kojih već ima pregršt na tu temu, stoga vas upućujem na djelo Judith Reisman Seksualna sabotaža ili knjigu Arhitekti kulture smrti Donalda De Marca i Benjamina Wikera. Ja ću samo istaknuti da se današnja kultura osobita okomila na muškarce, njihov autoritet koji bi trebali imati u obitelji i općenito u društvu. Stoga danas imamo, kako moj kolega Krunoslav Puškar iznosi u svojoj kolumni Zašto portal za muškarce?, ili feminizirane muškarce ili neotesane grubijane, oni koji su u ‘zlatnoj sredini’ ušutkani su jer se boje da će, ako stanu u obranu svoje vjere, obitelji i domovine, biti prozvani kao klerofašisti. I pritom ne mislim na izvanredne situacije kada se traže junačka djela, nego one obične svakodnevne situacije. Mi, muškarci, sramežljivo šutimo u svojim obiteljima, na radnim mjestima, kafićima, stadionima, saborskim klupama itd. Zbog toga mi je još interesantniji lik Waltera Fanea kojeg tumači Edward Norton.
Zanimljiva je činjenica da je Norton, u suradnji sa scenaristom Ronom Nyswanerom (serije Ray Donovan, Domovina) izmijenio izvorni predložak, koji ima izrazitu feminističku notu. Iskoristio je svoj status glumačke zvijezde i izvršnog producenta da izokrene priču u pravcu koji ukazuje na to da nije loše biti muškarac sa stavom, koji zna što hoće od svog života, svoje žene i svoga posla. Walter Fane je istovremeno odlučan, ali i milosrdan. Oh, kako nama muškarcima to nedostaje! Norton je u intervjuu danom jednom uglednom američkom časopisu, nedugo nakon premijere filma, objasnio što ga je ponukalo da snimi film: ‘To je vrlo velika priča o tome kako ljudi nadilaze ono najgore u sebi i trude se da gledaju jedni druge iskreno, oproste jedni drugima za povrede i dođu na bolje mjesto… Kad sam ga pročitao, bio sam jako pogođen zato što sam u njemu vidio vlastite propuste.’ [6] Po meni ključna riječ u njegovu svjedočanstvu jest oprost. Ono je melem za sve naše rane. Bog Otac je nama ljudima u svom Sinu oprostio i dalje oprašta svaki put kada se iskreno kajemo. Potrebno je da mi ljudi prihvatimo taj oprost kao znak Očeve milosrdne ljubavi. Samo tako ćemo moći oprostiti sebi i drugima. Iza svih mrzalačkih ideologija stoji neopraštanje i nepovjerenje. Ono je također u srži svih nastranih muško-ženskih odnosa. Ono stoji iza svih problema u braku. Ne možemo od čovjeka tražiti više nego što nam on može dati. Jedino je Bog svemoguć! Glavna zadaća svih ljudi, osobito nas muškaraca, nije postati uspješno bogat, nego plodno milosrdan. Moramo izaći iz svojih egoističnih čahura i zasijati plodove ljubavi u srcima naših bližnjih. Po tome će nas pamtiti, a sve drugo je nebitno!
Napomena: film sadrži scene seksa i golotinje koje su kratke i nisu eksplicitne.
#FilipĐekić #MuževnostNaFilmu #muževnibudite
[1] De Bono Coniugali, De Sancta Virginitate,
[2] Summa Theologiae
[3] Osnovne crte filozofije prava
[4] The Good of Marriage and the Morality of Sexual Relations: Some Philosophical and Historical Observations
[5] Sexual Desire
[6] https://en.wikipedia.org/wiki/The_Painted_Veil_(2006_film)
