„Svaki čovjek umire, ali rijetko koji uistinu živi.“ – William Wallace, glavni lik u filmu Hrabro srce

Dragi prijatelju, složit ćeš se sa mnom da živimo u teškim vremenima. Usudim se reći da živimo prijelomni trenutak naše povijesti, onakav kakav je recimo bio napad na njujorške tornjeve 9/11 ili svjetska financijska kriza 2008. godine. Nakon takvih trenutaka ništa više nije isto. Nije teško pogoditi da mislim na sveopću društvenu krizu izazvanu pojavom koronavirusa ili bolje reći straha, panike i zbunjenosti koje je sa sobom donio.

Smatram da su upravo strah i dezorijentiranost pogubniji od samog virusa. Upravo je strah odličan alat u rukama društvenih moćnika koji love u mutnom, a dezorijentirani ljudi lak su plijen. Rahm Emanuel, visokopozicionirani političar u Clintonovoj, Obaminoj i sada Bidenovoj administraciji je za vrijeme ekonomske krize 2008. izjavio da „nikada ne želite da ozbiljna kriza propadne. A što pod tim mislim, prilika je da radite stvari za koje mislite da prije niste mogli.”[1] Ponovio ju je i za vrijeme ove tzv. koronakrize, a nakon njega i mnogi oni koji upravljaju kriznom situacijom u svijetu. Kuda god se okrenemo vidimo da su ljudska srca uznemirena, i to sve manje zbog samog virusa, a sve više zbog kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda od strane onih kojima su ta prava i slobode povjerena na čuvanje.[2] Ljudi vape za hrabrim srcima koja će umiriti i osokoliti njihova srca. Imamo li igdje u svijetu trenutno takvog primjera?

Ja bih za početak krenuo od jednog povijesnog, s doduše puno fiktivnih elemenata. Naime, filmska umjetnost je jedna lijepa umjetnost koja u čovjekovu srcu može pobuditi najviše ideale i motivirati ga na velika djela. Naime, radi se o filmu Mela Gibsona „Hrabro srce“ ovjekovječenim Oscarom za najbolji film i najboljeg redatelja. „Hrabro srce“ govori o legendarnom škotskom junaku iz trinaestog stoljeća po imenu William Wallace koji vodi ustanak protiv okrutnog engleskog vladara i tiranina Edwarda I. Dugonogog. Kad je bio dječak, William je svjedočio ubojstvu vlastita oca i brata, kao i drugih zemljaka, koji su himbenim pozivom na primirje bili dovedeni u stupicu i nemilosrdno zaklani. Od tada brigu o mladom Williamu preuzima njegov stric koji mu omogućava prvoklasno obrazovanje. Wallace se kao odrastao muškarac vraća u svoju domovinu koja stenje pod engleskom čizmom sa željom da osnuje obitelj, obrađuje zemlju i živi u miru. Ubrzo pronalazi ljubav svog života, lijepu Murron, no i ona mu biva nasilno oduzeta od engleske ruke. Naime, Dugonogi je engleskom plemstvu dao ‘Prima Nocta’ – pravo prve bračne noći sa svim mladenkama na području Škotske. To je bio i poziv engleskim vojnicima da ižive svoju pohotu, stoga su se namjerili na Murron koja se s Wallacom potajno vjenčala. Wallace ju je nakratko uspio obraniti od nasrtaja Engleza, no pogubljuje ju zapovjednik engleskog garnizona s nakanom da isprovocira Wallacea, u čemu i uspijeva. Wallace mu se osvećuje za Murroninu smrt, što ga primorava da napusti svoj san o mirnom životu i okupi oko sebe pristaše u obračunu s Englezima koji poprima razmjere borbe za samostalnost i neovisnost Škotske.

U „Hrabrom srcu“ uzbudljiva priča čije dijaloge potpisuje Randall Wallace (koji će kasnije Gibsona režirati u filmu „Bili smo vojnici“)[3], odlično je ukomponirana s prekrasnom filmskom glazbom koju je skladao veliki kompozitor James Horner („Titanic“), briljantnim glumačkim izvedbama i scenama bitaka koje oduzimaju dah. Naravno, kao svaki holivudski uradak sadrži holivudske klišeje i ne može se nazvati pravim kršćanskim filmom, ali se jednostavno ne mogu previdjeti kršćanski elementi u filmu, odnosno elementi inspirirani kršćanstvom. Ipak se radi o redatelju koji će devet godina kasnije snimiti film „Pasiju“.

Središnja tema filma, kako i sam naslov ukazuje, jest ljudsko srce koje posjeduje neotuđivu slobodu da traga, otkriva i bori se za istinu. Na početku filma mladom se Williamu u snu ukazuje preminuli otac koji mu daje pouku da slijedi svoje srce. Naravno, riječ je o srcu kako ga doživljava judeo-kršćanska filozofsko-antropološka i teološka misao, kao središtu čovjekova bića u kojem razum vlada nad osjećajima, a ne onako kako ga prikazuju TV reklame te loši filmovi i serije. Tvorci toga fast fooda za ljudski duh žele nas uvjeriti da je srce poput korneta s dvije kugle sladoleda koji se trese i prelijeva kako vjetrovi pušu. Ne, srce doista krvari, ali krvari zbog najuzvišenijih vrijednosti, zbog ljubavi prema Bogu, bližnjemu, ljubavi prema onome što je dobro, istinito i lijepo. Zbog toga vrijedi krvariti i umrijeti. No da bi čovjek to spoznao i živio mora se vratiti svojim korijenima, mora si posvijestiti odakle je potekao. U jednom trenutku filma Wallace, na pametovanje drugog o njegovu identitetu, odgovora da dobro zna tko mu je bio otac. Ta me rečenica iz filma neodoljivo podsjeća na odlomak iz Ivanova evanđelja, kada Isus dobro znajući odakle je došao i kamo ide, ustaje od stola i pere učenicima noge. Jedino čovjek koji je siguran u to da je ljubljen, od zemaljskog, a još više od nebeskog Oca može činiti najveća i ujedno najponiznija djela. Isto tako u najvećim olujama može biti nepomućena duha, pa čak i odmoriti oči na nemirnoj lađi svoga života.

Ovdje bih htio istaknuti da film odlično prikazuje važnost uloge oca u odrastanju muškaraca, kako u dobrom svjetlu, tako i u negativnom. Wallace je spreman ostaviti po strani svoj ponos i ugled nakon pobjeda nad Englezima i poziva svoga sunarodnjaka i prijestolonasljednika Roberta Brucea[4] da ujedini klanove i povede ih u borbu za samostalnost. No, Bruce, iako neiskvaren, nije dovoljno zreo da preuzme taj teret jer je pod velikim utjecajem svog manipulatorskog oca, karijerista i beskičmenjaka kojemu su važniji osobni interesi od interesa naroda. S druge strane, kralj tiranin Edward Dugonogi svojom je bešćutnošću kod svoga sina, također prijestolonasljednika, prouzrokovao duboki krizu identiteta koja je između ostalog dovela do njegove seksualne sklonosti prema drugim muškarcima. Očeva okrutnost učinila ga je nesigurnim i feminiziranim te samim time nesposobnim voljeti svoju suprugu i jednog dana brinuti o kraljevstvu.

Nedostatak prisutnosti oca, bilo da je on fizički ili duhovno odsutan ili zloporabi svoju ulogu vršeći psihičko ili fizičko nasilje nad djecom, glavni je uzrok homoseksualnosti i svih drugih kriza identiteta kod muškaraca. Potrebno je to „vikati s krovova“, jer je to put k ozdravljenju njihova srca i ozdravljenju cjelokupnog društva. Muškarci moraju ponovno postat očevi, u duhovnom i tjelesnom smislu. To je odgovor na radikalni feminizam i transdženderizam kojem svjedočimo, jer mnogi nisu mogli izgraditi svoje „ja“ iz razloga što nije bilo očeva koji će im pokazati kako se „zida“ život. Mnoge žene su ostale razočarane, jer nije bilo očeva koji će ljubiti njihove majke požrtvovnom ljubavlju. Svoj djelomično opravdan gnjev i gorčinu prenijeli su poput virusa na nove generacije žena koje danas vrše nasilje na svojim tijelima, na tijelima nerođene djece, a i nad cijelim društvom u obliku svojih histeričnih političko-aktivističkih ispada. No vjerujem da svaka žena, kao i princeza u filmu, traga za muškarcem koji ima snage zauzeti se određene vrijednosti i braniti ih svojim životom, jer znaju da će kod takvog muškarca naći sigurnost i ljubav.

No da bi mi muškarci povratili svoj autoritet, potrebno je da se svim srcem okrenemo prema Ocu. S Bogom je sve moguće. No to je ujedno i problem, jer svijet nikad odlučnije nije odbacivao Boga kao što to čini danas, a poznato je da Bog nikog na ništa ne sili. Bez Boga ne možemo prepoznati i cijeniti darove kao što su vjera (katolička), domovina i obitelj. Upravo te tri stvari danas se žele uništiti i učiniti kao da nikada nisu postojale. Masonsko-marksističke antikršćanske snage žele izbrisati sve nacionalne granice kroz projekt zvan globalizam uz istovremeno brisanje razlika između muškaraca i žena, brisanje razlika između braka i obitelji i onoga što se naziva LGBT zajednica, a zapravo je dijabolična tvorevina. Kršćani i svi ljudi dobre volje i zdravog razuma izloženu su teroru proabortivne i LGBT ideologije i njihovih nosioca koji zagovaraju toleranciju, a njezini su najveći protivnici jer ne mogu podnijeti slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Nekad kršćanska Europa svedena je na ostatke ostataka jer nedostaje muškaraca hrabrih srca, kako na najodgovornijim društvenim položajima tako i onim naizgled običnim svakodnevnim položajima koji bi tom bezumlju rekli: Dosta je! (Iznimka su Poljska i Mađarska.)

Teror gore navedenih ideologija kao da se nakratko primirio jer je svijet u zadnjih godinu dana počeo masovno prakticirati religiju zvanu scijentizam[5], te položio svoje nade u tehnoutopizam. Scijentizam nije nova religija, ali njezina popularnost raste. No kao i kod većine lažnih religija, oni koji je ne žele prakticirati bivaju izloženi maltretiranju i opet nema nas muškaraca, odnosno nema vođa i pastira koji bi stali u njihovu obranu. Nije li ono što živimo u posljednje vrijeme jedan oblik prozelitizma kojim nas se nametljivo i nasrtljivo, nasilno i fanatično vrbuje za jedan svjetonazor, COVID svjetonazor? Iako se radi o bolesti koju većina ljudi uglavnom preboli uz umjerene simptome (nisam izmislio, to je jedna od prvih objava na Googleu kada utipkate riječ COVID), naš je cijeli planet stao, naši su pogledi usmjereni u TV ekrane ili ekrane mobitela gdje čekamo da tzv. Stožeraši odnosno njihove Veliki Vođe mantraju o raznoraznim koronovirusnim brojkama. Obećani mesija su cjepiva od kojih je većina proizvedena i/ili testirana uz pomoć tkiva abortirane djece. Ista su također eksperimentalna i sami njihovi proizvođači ne znaju koje su sve posljedice[6], a s druge strane ne snose nikakvu građansku i kaznenu odgovornost za eventualne pogubne nuspojave. Oni koji spomenu prokušane i djelotvorne prirodne i kemijske lijekove protiv COVID-a, etiketira se kao neandertalce. Naš covididiotizam omogućio je i COVID-potvrde putem kojih će oni koji se (opravdano!) ne žele cijepiti postati građani drugog reda. Po najnovijem prijete otkaze onima koji se ne žele cijepiti. Ne bih htio ovdje ulaziti u detalje što sve s općeprihvaćenim narativom o koronavirusu ne štima, jer puno toga ne štima.[7] Srž svega jest da se ne radi o jednom od najsmrtnosnijih virusa koji je ikada harao, a ljudima se krše ustavna prava ograničavanjem kretanja, ograničavanjem poduzetničkih sloboda i prisiljavanjem na invazivne zahvate na vlastitim tijelima. Zaključak jest da u svemu tome nema nikakve logike, tj. nema znanosti u koju se svi zaklinju.

Ima li kraja ovome što živimo ili dolaze još gora vremena? Ima li hrabrih srca koji će reći STOP galopirajućoj tiraniji? Kako to da smo dopustili da nas ljudi bolesno željni moći potjeraju u mišje rupe? Novac i moć, moć i novac iz minute u minutu, sata u sat pokreću ovaj svijet, a rijetko tko zastane i pogleda što se uistinu događa, kažu otprilike stihovi jedne pjesme.[8] Konkretno, u Lijepoj Našoj za to smo dobro utabali put posljednjih dvadeset godina birajući one koji ne vole svoje, ili kako bi William Wallace rekao, one koji smatraju da narod postoji da im osigura pozicije moći, a zaboravljaju da su oni izabrani da osiguraju narodu prakticiranje prava i slobode. Ja bih dodao i istaknuo da su izabrani da služe narodu. Uostalom, riječ ministar znači služiti. Političari iz reda beskralješnjaka zagovaraju nekakvi vrli, zeleni i održivi svijet, ali kako će ga stvoriti i održati kad su mekušci?

No nisu svi političari bad (lame duck) guys, neki progovaraju[9], građani se svakako bude, aktivni su na društvenim mrežama, udružuju se i podnose udružne tužbe protiv vlastodržaca.[10] Svakako je važno biti osviješten o svojim pravima, poznavati Ustav i temeljne zakone, no još je važnije poznavati svoju katoličku vjeru. Nažalost, osim što smo u Hrvatskoj naslijedili birokratsko-podložnički mentalitet iz komunističke Jugoslavije kojeg se nismo otarasili i nemamo pravog iskustva u prakticiranju demokracije, u zadnjih pola stoljeća pojavom različitih karizmatskih pokreta i stavljanjem naglaska na osjećajni doživljaj Boga zapostavili smo intelekt i učenje o našoj vjeri. Koliko poznajemo nauk Učiteljstva Crkve? Jesmo li upoznati s dijelom Katekizma Katoličke Crkve koji kaže:

„Vlast se vrši zakonito samo ako traži zajedničko dobro određene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vežu u savjesti. U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju“.[11]

S time bih u vezu doveo civilnopravni pojam građanskog neposluha[12] koji je oblik nenasilnog građanskog pothvata koji je moralno  opravdan u demokratskom društvu pod određenim uvjetima. Prvo, treba mu pribjegavati ako su pravni putevi za izmjenu nepravednoga zakona dugotrajni, ili teško dostupni, ili sasvim nedostupni u praksi. Drugo, treba mu pribjegavati kao krajnjoj mjeri kad su iscrpljeni svi razložno dostupni pravni putevi. Treće, predmet građanskog neposluha trebaju biti duboke i očite nepravde.

Spominjem ovo jer je u vremenu u kojem živimo prijeko potrebno shvatiti da mi muškarci katolici imamo veliku odgovornost u društvu. Ne smijemo se ponašati kao feel-good Crkva koja lebdi na oblacima čekajući da Gospodin siđe s najvišeg oblaka po nas, nego se moramo početi ponašati kao vojujuća Crkva koja ima svoju dužnost brinuti o dostojanstvu čovjeka u svim porama društva, uključujući i u politici, te se protiv nepravde hrabro boriti. Da bismo otkrili što nam je činiti, svatko u svom poslanju, potrebno je ne „samo“ moliti, nego prvenstveno moliti. Williamu Wallaceu je u filmu, kad su mu oduzeli sve, ostala samo molitva za ustrajnost do kraja, ustrajnost da ostane vjeran sebi, prijateljima, svomu narodu, a i Bogu, jer se borio protiv neprijatelja koji su gazili dostojanstvo njegovih sunarodnjaka, a tko na bilo koji način gazi ljudsko dostojanstvo, pljuje u lice Stvoritelju. Smatram scenu Wallaceove molitve značajnom, iako je vrlo sramežljivo prikazana. No važno je moliti prije, za vrijeme i poslije svakog ljudskog poduhvata. Contemplatio, pa actio. Poslužit ću se opet omiljenim dijelom Ivanova evanđelja u dočaravanju molitve za koju mislim da nam je potrebna. Ljubljeni učenik je na posljednjoj večeri naslonio glavu na grudi svome Učitelju i osluškivao u tišini otkucaje Njegova Presvetog Srca. Jeste li se ikad pitali zašto je on jedini učenik koji ga nije napustio kad je zagustilo? Vjerujem da je razlog tome upravo to što je čuo kako Gospodinovo Srce gori od ljubavi za njega. Ljubljeni učenik je onda mogao i do Golgote slijediti Učitelja jer je znao koliko ga Učitelj ljubi.

Kao što već rekoh, od presudne je važnosti da mi muškarci spoznamo da je Gospodin pastir naš koji nam na zelenim poljanama daje odmora, da je on hrid i spasenje naše, utvrda u kojoj se nećemo pokolebati, da nas jedino on po ravnome putu vodi.[13] On je to dokazao položivši svoj život da nas oslobodi prvenstveno od tiranije grijeha, a onda i od svih drugih uzročno-posljedičnih oblika tiranije. On jest istina, koju Pilat nije prepoznao i koji današnji moćnici ne poznaju. On se nije latio mača, Njegov mač bila je Njegova riječ uvijek izgovorena iz ljubavi, ali ne ona pekmezasta koju mi vjernici često zagovaramo, nego katkad i oštra, radi dobra drugoga. Takva ljubav koštala Ga je zemaljskog života, jer nije bila politička korektna. Ali Isus nije radi toga pobjesnio, nego je Njegovo Srce još više usplamtjelo od ljubavi prema nama grješnicima jer je znao da je naša vječna sreća na kocki. Smrt, sud, raj i pakao. Znao je da žrtvuje svoj život da bi drugi imali život.

Mi smo Njegovi Učenici koji trebamo slijediti Njegov primjer jer je vječni život s Gospodinom u pitanju. Što kažu mediji, društvo ili kolege na poslu prah je i pepeo u usporedbi s time. Njegovo Srce dat će hrabrost našim srcima da naše bližnje do te mjere ljubimo da smo spremni položiti svoj život (ili barem karijeru) za njih. Dat će nam hrabrost naviještati istinu, jer ona oslobađa, a što se tiče neprijatelja, imat ćemo snage moliti da im Otac oprosti jer zapravo ne znaju što čine. Mogu nam oduzeti ugled, posao, imovinu, mogu nas pritvoriti, ali nam ne mogu oduzeti slobodu duha.[14]

 

[1] https://www.lifesitenews.com/opinion/youd-better-believe-global-elites-will-use-covid-crisis-to-launch-radical-great-reset

[2] „Ustavnost u doba virusa“, https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/41073#

[3] Njih dvojica su tandem koji priprema nastavak filma „Pasija“- https://www.imdb.com/title/tt5795232/.

[4] Povijesni škotski kralj Robert Bruce nosio je nadimak Braveheart.

[5] https://www.matica.hr/vijenac/544/scijentizam-kao-nova-religija-24037/

[6] Autor nije a priori protiv cijepljenja, samo smatra da ponuđena cjepiva, konkretno u EU, nisu moralno prihvatljiva i ne ulijevaju prihvatljivu dozu sigurnosti obzirom da su proizvedena u prekratkom roku, stoga su eksperimentalna i ne mogu biti obvezna.

[7] https://www.biskupijakrk.hr/druga-strana-koronakrize/

[8]„Power and the money, money and the power

Minute after minute, hour after hour

Everybody’s runnin’, but half of them ain’t lookin’

What’s goin’ on in the kitchen, but I don’t know what’s cookin’“ – Gangsta Paradise, izvođač Coolio

[9] https://www.facebook.com/MileticMarin; https://www.facebook.com/PromijenimoHrvatsku

[10] https://dostajebilo.hr/

[11] Katekizam Katoličke crkve, 1903.

[12] Građanski neposluh – https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22997

[13] Psalmi – 23, 62 i 123

[14] „Braveheart: Freedom Speech“, https://www.youtube.com/watch?v=hIvRkjOd1f8&ab_channel=FoxHomeEntertainmentUK

Filip Đekić
Filip Đekić rođen je 19. prosinca 1990. u Zagrebu u velikoj obitelji. Živi u Sesvetama. Maturirao je u XVI. jezičnoj gimnaziji u Zagrebu i diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu s temom Pobačaj i pravni položaj oca nerođenog djeteta. Jedan je od pokretača inicijative '’40 dana za život'' u Hrvatskoj i koordinator Hoda za život u Zagrebu 2019. godine. Pravnik je u Zakladi za pravnu kulturu ''Ordo Iuris''. Veliki je ljubitelj filmske umjetnosti, a u slobodno se vrijeme amaterski bavi glumom.