Čitanja: Izl 19, 2–6a; Ps 100, 2–3.5; Rim 5, 6–11; Mt 9, 36–10, 8

Uvod

Jedna od najvećih kočnica u duhovnom životu jest stav da moramo biti poslušni Božjim zapovijedima kako bismo, posljedično, bili nagrađeni vječnim životom; da se moramo pokazati dobrima kako bi nas Bog prihvatio. Mnogi kršćani, nažalost, žive tako, no to nije evanđelje koje je Isus donio svijetu.

Bog je nas prvi ljubio

U drugom smo čitanju čuli izuzetno važnu rečenicu sv. Pavla koju bih volio da svi naučimo napamet: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). Mnogi kršćani, nažalost, ne vjeruju u ovo. Njihova vjera više izgleda ovako: „Moram biti dobar da bih vrijedio, moram živjeti ispravno da bih se spasio.” Posljedica je takvih stavova stalna napetost zbog neizvjesnosti uspjeha, sablažnjavanje nad vlastitim pogreškama i prikradajući osjećaj bezvrijednosti jer, na kraju dana, nismo onakvi kakvi smo zamislili da trebamo biti. Kršćanski život ne može se svesti na igranje po nekakvim pravilima jer to bi značilo od vjere napraviti trgovinu.

Pavao nam objašnjava da spasenje nije nagrada za dobre, nego dar koji se ničim ne može zaslužiti. Koliko god se trudio, koliko god svetački živio, to samo po sebi nije dovoljno da bih zaslužio spasenje ili da bih vrijedio više od zrna prašine. Vrijedim isključivo iz jednog razloga: jer mi Bog daje vrijednost. A on me daruje prije negoli sam učinio ijednu dobru stvar.

U prvom čitanju slušamo kako je Bog najprije odabrao Izraelce i izveo ih iz Egipta, a tek onda s njima sklopio savez i dao im Zakon. Istu stvarnost opisuje Pavlova rečenica „dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8).

Božja ljubav prethodi svakom mojem djelu. On me ne ljubi čak ni zato što imam potencijal biti dobar, nego zato što on jest ljubav i drukčije ne zna. Njegova ljubav ide dotle da mi daje slobodu da ga odbijem.

Što onda sa zapovijedima?

No, ako ljubav ne sili i ne uvjetuje, čemu onda silni propisi i zapovijedi kojih je Biblija puna? S jedne strane, da bismo primili ljubav, moramo za to biti sposobni. Ako nam netko želi dati dar, moramo pružiti ruke da bismo ga primili. Sigurno nikome neće pasti na pamet zaključak da je poklon nagrada za pružanje ruku.

S druge strane, i kada je riječ o ljudskom darivanju, sâm dar nije svrha, nego međusobno iskazivanje brige, pažnje i ljubavi. Dar je sredstvo povezivanja. Tako i Božji darovi nemaju svrhu u sebi, nego nas vode prema darovatelju. Shvatimo da Božja riječ nije skup pravila koje moramo poštovati, nego uputa kako doći do njegova srca. Kršćanin nije primoran poštovati Božje zapovijedi: on to želi jer je to put do onoga za kojim čezne njegovo srce (usp. Pj 3,3).

Između ovih stavova postoji ogromna razlika. Vjera u kojoj smo primorani nešto raditi da bismo izbjegli loše posljedice, djeluje više kao teret nego dar; kao životna prepreka, a ne pomoć. No Bog ne sili – on poziva. Daje nam potpunu slobodu da ga upoznamo ili odbijemo.

Bog prihvaća i ljubi

U vezi s time, primijetio sam da mnogi kršćani, u skladu sa svojim trgovačkim mentalitetom, ne vjeruju u oproštenje grijeha, nego više vjeruju u dobar izgovor koji će ih osloboditi odgovornosti. Izgovor može biti neznanje („griješio sam prije obraćenja jer nisam znao za Božju ljubav”) ili neke okolnosti („samo da nemam ovu tegobu u životu, živio bih sveto i savršeno”) ili nagoni tijela („imam potrebe koje moram zadovoljiti”) itd. Teško nam je prihvatiti da bi nam Bog oprostio grijeh koji smo učinili svjesno, slobodno i namjerno. Stoga, kada nam se to dogodi ili se nađemo u situaciji gdje se umalo dogodilo, slijede panika i očajavanje jer to shvaćamo kao jasan znak da nismo dobri, da ne vrijedimo i da nismo zaslužili stati pred Boga. No, Bog ne trguje s nama – on ljubi.

Besplatno smo primili

O ovoj temi govori i današnji evanđeoski odlomak, iako se tako ne čini na prvi pogled. Ključ tumačenja nalazi se, kao i obično, u zadnjoj rečenici: „Besplatno primiste, besplatno dajte!” (Mt 10,8).

Isus naprasno šalje apostole da uskrisuju mrtve, čiste gubave i izgone zloduhe. Evanđelje nam ne navodi kako su se pritom osjećali, ali možemo slobodno pokušati zamisliti kako je to kada Isus od nekoga zatraži da čini čuda kakva su činili samo najveći proroci njegova naroda. I to samo na njegovu riječ, bez ikakve diplome, vježbanja ili truda! Zato ih Isus i ohrabruje: „Besplatno primiste”, odnosno: „Nije to vaša zasluga ni djelo, nego Božje. Ne šaljem vas zato što ste se pokazali sposobnima, nego zato što sam vas odabrao.”

Trgovački se mentalitet i ovdje želi uplesti, namećući stav da naviještati evanđelje smije samo onaj tko ne griješi ili nema nikakvih mana. Bog nas daruje besplatno i šalje da naviještamo onako kako smo i primili: besplatno, bez zasluga.

Zaključak

Pravo pitanje kršćanstva nije jesam li dovoljno poštovao zapovijedi, nego vjerujem li da me Bog bezuvjetno ljubi i da je dao život za mene, ali ne zbog velikih očekivanja, nego zato što me voli i želi da živim u njegovoj blizini.

vlč. Tomislav Šagud