Kad je faraon, kralj egipatski, pripovijeda sv. Pismo, odlučio da zatre Izraelce, koji su se odviše umnožili u Egiptu, naloži da se svako novorođeno muško dijete izraelsko baci u rijeku. Neka žena Hebrejka, ne mogući dulje kriti svoga sinčića, što ga je bila rodila, načini košaricu, oblije je smolom, položi u nju dijete i odnese ga u trsku kraj rijeke. Sestra njegova stajala je malo podalje, da vidi što će biti od djeteta. U to dođe kći faraonova, da se kupa sa svojim družicama na rijeci i ugledavši košaricu, pošalje sluškinju da je izvadi. I kad je ugledala u njoj djetešce, sažali joj se. A sestra njegova, koja je stajala malo podalje, pritrči govoreći: »Hoćeš li da idem i dozovem ti ženu Hebrejku, koja bi dojila dijete?« Idi, reče. I otide i dozove majku djeteta. I reče joj kći faraonova: »Uzmi ovo dijete i doji mi ga, a ja ću ti platiti.«
Nešto slično, predragi vjernici, govori i Gospodin Bog za svako dijete što dolazi na svijet: »Uzmi ovo dijete i odgoji mi ga, a ja ću ti platiti.« Više nego možda ikad prije vrijedno je da se danas malo zamislimo u pitanje, tko imade pravo na odgoj mladeži, za koga se mladež uzgaja i koje su posljedice uzgoja?
Prije svega veoma je važno pitanje, tko imade pravo na odgoj mladeži.
Zdrav razum mora nas nužno dovesti na to, da po naravnom redu pravo na odgoj djeteta direktno i neposredno imadu oni, koji su mu dali život tj. roditelji.
Ono što je kći faraonova nesvjesno naložila majci Mojsijevoj, to se po naravnom redu samo po sebi nalaže roditeljima -uzmi ovo dijete i odgoji mi ga! Roditelji po naravnom redu imadu dužnost, pa prema tome i pravo, da odgajaju djecu, jer pravo pretpostavlja dužnost. To direktno i neposredno pravo na odgoj djece, što ga imadu roditelji, ne može osporiti ni činjenica, da se može naći takovih roditelja, koji se ne brinu za odgoj djece nimalo. Javna vlast može u tom slučaju u interesu općeg dobra prisiliti takove roditelje da vrše svoju dužnost. No, time javna vlast još uvijek ne stječe direktnog i neposrednog prava na odgoj mladeži, dokle god roditelji mogu vršiti svoju dužnost.
Odgoj je naime obiteljsko dobro, i da se ta svrha postigne, Bog je stvorio obitelj.
Niti može ove činjenice oboriti prigovor, da dijete rađanjem postaje članom ljudske zajednice, pa zato spada na javnu vlast, da se brige za njegov odgoj. Taj prigovor velim ne dokazuje ništa, jer dijete rađanjem ne biva direktno članom ljudskog društva, nego direktno postaje članom obitelji, kako lijepo veli veliki papa Leo XIII. u glasovitoj enciklici »Rerum novarum« kad kaže: »Sinovi su nešto očevog… i ako hoćemo pravo govoriti, po obitelji, u kojoj su rođeni, ulaze i postaju dionici ljudske zajednice.«
No i kad ovo ne bi bilo tako, još uvijek nema javna vlast prava, da si prisvoji direktno i neposredno pravo na uzgoj i monopolizira školu, jer bi si na taj način mogla prisvojiti i pravo da se miješa u svaki posao svojih članova kao npr. s kim će se tko ženiti, što će i kada će tko jesti, u kakve će se haljine obući, gdje će spavati itd.
No, kažu nekoji, javna, državna vlast mora imati utjeca j i pravo na sve, što je potrebno za opće dobro. Odgovaramo, da iz toga još uvijek ne slijedi pravo monopoliziranja direktnog i neposrednog odgoja, već takovo pripada roditeljima, a indirektno i posredno javnoj vlasti, tj. u koliko joj to roditelji prepuste dobrovoljno ili toga ne mogu vršiti, ali poštivajući uvijek prava Crkve.
Tako se ima stvar shvatiti u pitanju odgoja u naravnom redu. No, objavom Božjom znademo, da je Krist, učitelj svijeta, Crkvi svojoj predao vlast podučavati ljude u pitanju vjere i morala govoreći: »Idite dakle i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio.« (Mt 28, 19-20) Ovime se ipak nipošto ne isključuje pravo roditelja na odgoj djece. Kao što naime milost ne razara naravi, nego je pretpostavlja i usavršuje, i kao što kršćanski uzgoj ne razara naravnog uzgoja, nego ga usavršuje, tako i pravo Crkve, koje je primila od Boga, ne razara prava roditelja na odgoj djece, nego ga popunjuje.
Roditelji su dakle po objavi Božjoj mandatari Crkve, pa su stoga dužni da djecu odgajaju prema načelima svete vjere, a ne smiju priječiti predstavnike Crkve, da neposredno uzmu u ruke vjersko-moralni uzgoj, kad im se to čini za potrebno i korisno. Iz toga nužno slijedi, kao što si država ne može arogirati pravo roditelja na odgoj djece, još manje si može arogirati pravo Crkve na odgoj mladeži. Znademo doduše, da se danas drukčije radi. Zar se nije i u najnovije doba pokušalo kod nas jednim finim načinom onemogućiti naše katoličke privatne škole.Jasno je, da smo odlučno ustali i ustat ćemo uvijek najodlučnije protiv svakog pokušaja monopoliziranja naših škola od strane državne vlasti, jer po naravnom redu direktno i neposredno pravo na odgoj mladeži imadu roditelji, a po pozitivnom Božjem pravu sveta Crkva. Doduše kao što rekoh, danas se drukčije radi. No mi znademo da pravo nije isto što i sila, makar se ona danas identificira s pravom. Zato što se sila identificira danas s pravom, zato je i dospio svijet u ćorsokak, iz kojeg ne zna da izađe, pa međusobne sporove rješava toljagom, puškom i topovima, umjesto da ih rješava po načelima prava, kao što se pristoji razumnom biću.
Pa što onda ostaje javnoj vlasti, državi? Zar ona nema ništa da kaže u pitanju odgoja? Toga ne poriče nijedan pametan čovjek. Javna vlast nema direktnog i neposrednog prava na odgoj mladeži u pitanju vjere i morala.
Ali javna vlast imade pravo i dužnost, da stvori takove odnose i takove okolnosti, da se uzmogne postići što bolji i što savršeniji odgoj.
Što će se pak u ovom ili onom konkretnom slučaju učiniti, to ovisi o konkretnim prilikama. Ako dakle mi katolici imamo i hoćemo da imademo svoje privatne škole, dužna je državna vlast tu našu volju respektirati i našu inicijativu podupirati, jer nisu građani tu zbog države, nego je država tu zbog građana. To ističemo tim više, jer s ponosom možemo reći, da su naše katoličke škole najbolje među najboljima.
Mogu nas klevetati i ogovarati koliko hoće, ali smo smatrali za potrebno, da to danas istaknemo. Da istaknemo našu nepokolebljivu volju da branimo svima zakonitim sredstvima naše privatne katoličke škole, jer nažalost, povrh svega što smo rekli, ne možemo danas imati povjerenja u škole, koje su monopol države. U tom nas našem nepovjerenju učvršćuju svakodnevna prežalosna iskustva.
Drugo pitanje koje nas zanima, jest pitanje, za koga se odgajaju djeca. Čuli ste one riječi, što ih je kći faraonova upravila majci Mojsijevoj: »Uzmi ovo dijete i doji mi ga!« Doji ne sebi (makar si mu majka) nego meni, koja ti ga predajem na odgoj. A Gospodin Bog, auktor života i zadnji uzrok duše i tijela svakog ljudskog individua, zar je za što drugo stvorio čovjeka nego zbog Sebe? »Omnia propter semetipsum operatus est Dominus! Sve je zbog Sebe stvorio Gospodin.« (Izr 16, 4)
Dijete dakle ne odgaja se prvotno za majku, nego za Boga. Dijete ne uzgaja se prvotno za oca, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za narod, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za državu, nego za Boga.
Da li se možda time nanosi kakova šteta majci, ocu, narodu, državi? Ni najmanje, jer je samo po sebi jasno da je mladež koja je odgojena za Boga iyo Božjim načelima, samim tim najbolje odgojena i za obitelj, narod i državu. Sto više mi tvrdimo, da samo od tako odgojenih individua može ljudsko društvo imati trajne i prave koristi.
Kakove koristi imade ruski narod od onih milijuna djece, što se skiću nao kolo odgojena bez Boga ili bolje reći neuzgojena? Nikakove , nego teško breme, ne znajući što da počne s tim bijednicima, koji su bez svoje krivnje odgojeni od bezbožnika bez Boga, i zato nesposobni za istinsku kulturu duha.
Djeca, dakle mladež, imadu da se uzgajaju za Boga, jer je On potpuni vlasnik svakog ljudskog stvora. Ako se pak tko usuđuje tome da prigovara, onda mu moramo odgovoriti onim malo drastičnim, ali dubokim riječima sv. Pavla:
»Zar će lonac reći lončaru, zašto si me tako načinio.«
Dovoljno je za nas znati, Gospodine, da si nas Ti sve samo za sebe stvorio, da mladež ima da se uzgaja samo za Tebe, jer je slava Imena Tvoga zadnja svrha svega stvorenoga. Finis rei, gloria Dei! No, mi znamo sigurno, da će upravo po tome što se za Tebe uzgoji, biti sretan i pojedinac i obitelj i narod i država.
Treće pitanje napokon jest, kakove su posljedice uzgoja. Svaki uzgoj, bio dobar ili loš, imade svojih posljedica i za onoga koji uzgaja – uzgojitelja i za onoga, koji se uzgaja, gojenca. Odgoj imade posljedica ponajprije za uzgojitelja. Jer uzgojitelj nije ništa drugo nego sluga kojemu je Bog povjerio na obrađivanje najplemenitiji vinograd – ljudsku dušu.
Primit će dakle u svakom slučaju plaću za svoj trud. Ako dijete dobro uzgoji, za Boga, po Božjim načelima, primit će divnu plaću, o kojoj govori prorok: »Koji uzgajaju mnoge za pravdu, sjat će kao zvijezde po sve vjekove.« Ako li pak dijete uzgoji zlo bez Boga i protiv Boga, onda mu se može primijeniti prijetnja Spasiteljeva: »Jao vama književnici i farizeji, što prehodite more i bregove, da koga za zakon svoj pridobijete. A kad ga pridobijete, činite ga sinom paklenim, dvaput gorim od sebe.« (Mt 23, 15) Ili ona druga Spasiteljeva: »Koji sablazni jednoga od ovih malenih što vjeruju u me, bolje bi mu bilo da si objesi kamen vodeni o vratu njegovu, pa da potone u dubinu morsku.« (Mt 17, 6) To je prekogrobna plaća za odgojitelja. No vidimo često već na ovome svijetu, kako odgojitelj prima plaću. Čitao sam negdje, da je mlad zločinac bio pod vješalima, kad ga upitaju, ima li još koju želju? Imam, reče, da vidim majku! I kad je dovedoše, udari je nogom u usta uz riječi: »Da si me naučila strahu Božjem za mlada, ne bih danas stajao pod vješalima.« Zar nisu dobra djeca već na ovom svijetu najbolja nagrada svojim roditeljima?
A za gojenca pogotovo imade odgoj nepreglednih posljedica. Mladenačka duša, to je uzorana njiva spremna za sjetvu. Što posiješ, to će i niknuti. Posiješ li zlatnu pšenicu, niknut će zlatna pšenica. Posiješ li trnje i korov, niknut će trnje i korov. Mladež odgojena bez Boga rodit će opačinama. Bit će to gomila beskarakternih ljudi, sebičnjaka, koji će služiti svakome, koji ga plati. Bit će to ljudi, koji su nesposobni za žrtve i napore za opće dobro. Teret sebi i okolini u kojoj se kreću, spremni na svaku opačinu.
No, i obratno. Mladež uzgojena za Boga, bit će danas sutra ljudi karakterni, spremni na žrtve i pregaranja za opće dobro, očevi i majke vrijednih obitelji, ljudi kreposni i čestiti, Bogu na slavu, bližnjima na veselje, domovini na korist.
Je li dakle čudo, ako sveta Crkva tako budno pazi na odgoj mladeži? Ako se uvijek zalagala i zalaže za slobodu katoličkih škola?
Zato evo niču u Crkvi brojni redovi, i muški i ženski, koji se bave odgojem mladeži, kao što je evo i red sestara uršulinki, koje danas slave svoju četiristogodišnjicu i s ponosom mogu da gledaju na svoj prezaslužni rad na polju kršćanskog odgoja kroz ovih 400 godina.
Sigurno je naime, da su oni, koji su najuže združeni s Bogom u molitvi i razmatranju, najpozvaniji, da mladeži dadu pravu i solidnu podlogu odgoju.
Sveta je naša dužnost, da se brinemo za naše katoličke škole. One su naša velika briga, ali i naš ponos. Samo po katoličkim školama postaje narod moćan, sretan i na ovome i na drugome svijetu!
Izvor: stepinac.zg-nadbiskupija.hr
